U prva dva teksta, općenito smo govorili o silama koje rade iza naših leđa i tako upravljaju nama, našim životima a time i cijelim svijetom. Sada ćemo ukratko spomenuti te sile i samo ih površno obraditi. Dakle, neke od značajnih sila (uvjeta) koje upravljaju našim životima su:
Sociološki uvjeti
Svi znamo kako nevidljiva ruka utječe na neke aspekte našeg života, misli, emocije itd. Neki od primjera su ljubav prema domovini ili ljubav navijača prema sportskom klubu. Za to svi znamo. No, u pravilu živimo u zabludi da su intimne misli i emocije samo naše i neotuđive. Mi nikada ne bi dozvolili nekome da se petlja u naše duboke misli i osjećaje, i jako bi se naljutili da nam se netko petlja u privatne stvari. I tako živimo u zabludama, vjerujući da znamo što želimo, mislimo i osjećamo. I zato, odmah na početku, dat ćemo neke jednostavne primjere upravo da vidimo kako duboko u našu intimu zadiru te sile. Na tuđim primjera se najbolje, najlakše i najbrže ući. Ovi primjeri će nas uvjeriti kako sile utječu na naše i najobičnije ponašanje za koje smo mislili (ili još bolje-uopće nismo mislili o tome), da je naše i samo naše! Pod sociologiju spadaju pojave koje se pojavljuju u društvu. To su vjera, ratovi, sport, kultura, obitelj, novac, tehnologija i bezbrojne druge stvari. Sve one utječu na naše ponašanje. Nema razloga da sve njih spominjemo, pa ćemo navesti samo neke i ukratko dati neke zanimljive primjere. Da bi pojednostavili stvari, uzet ćemo neke jednostavne primjere iz života.
Primjer 1; odlazak na fakultet.
Ovo je jedna od stvari kod koje će dobar dio studenata (sadašnjih ili bivših) izjaviti da je na tu odluku odlučila sreća. Jer kao što znamo, dobar dio njih kod upisa, prijavi se na više fakulteta, pa što bude. Jedan manji dio upiše ono što doista želi. No, tu se postavlja pitanje, što doista leži u toj želji kod mladih ljudi da se krene na fakultet? Tu dolazimo do društveno ekonomskih sila (koje je spominjao Marx). Neki od faktora koji tjeraju ljude na fakultet je unutrašnja želja za stjecanjem znanja o životu, ali tu su skriveni i ostali utjecaji koji ne dolaze iz naše nutrine, nego izvana. To su uvjetovanosti društva utisnute u kolektivno polje. Neka od tih uvjerenja su:
-potreba mlade osobe da se odmakne od obiteljskog okruženja i potreba za samostalnošću i novim avanturama.
-društveno uvjerenje da se na fakultetu može steći veće znanje nego samo-obrazovanjem. Što ne mora biti točno i ovo ovisi o obrazovnoj instituciji.
-društveno uvjerenje da su osobe koje završe fakultet inteligentnije i pametnije. To također ne mora biti istina. Istina leži u izreci da fakultet ne završavaju pametni nego uporni.
-društveno uvjerenje da osobe sa završenim fakultetom imaju bolje mogućnosti da nađu posao i da će imati veću plaču. Ovo uvjerenje ovisi od države do države. Kod nas, ovo vjerovanje baš i ne drži vodu.
Primjer 2; odjeća, obuća, frizura ili pojednostavljeno – moda.
Sve su ovo stvari koje mogu biti (jesu uvjetovane). Najjednostavniji primjer je moda, koje diktiraju takozvani modni gurui, modne kuće, časopisi. Tu naravno dolazi i uvjetovanost onoga što nosimo na glavi. Dakle, isto tako je i sa kosom. Kada vidimo frizuru na nekoj slavnoj osobi, ponekad i mi poželimo imati istu ili sličnu frizuru ili pak osobu, jer se poistovjetimo s njom. Želimo biti kao i oni i imati iste ili barem slične osobine. No, ima tu još nešto, a to su ni manje ni više traume iz djetinjstva. Kao što traume uvjetuju naše ponašanje u odrasloj dobi, tako mogu uvjetovati i naš način oblačenja ili oblik frizure. Primjer: Muško dijete može nositi dugu kosu ili repić jer to voli. No može se dogoditi to da ga njegovi vršnjaci ismijavaju zbog toga, ili pak da ga netko iz njegove uže ili šire obitelji na silu ošiša jer je ta osoba uvjetovana društvenim normama i vjeruje da dugu kosu mogu imati samo djevojčice. Kad odraste, toj osobi se može dogoditi da opsesivno brije glavu, jer se podsvjesno boji ismijavanja zbog duže kose ili pak s druge strane, može beskonačno dugo puštati kosu, što bi bio samo simbol otpora prema onome što su mu učinili u djetinjstvu – prisilno šišanje.
Odjeća je isto tako zanimljiva, jer i kada mislimo da na naše mišljenje ne utječu modni trendovi, može se dogoditi da se opet grdno varamo. Primjer toga su subkulture ili alternativne kulture. Osobe u takvom okruženju, u pravilu će nositi odjeću kakva je primjerena za takvo okruženje. I tako, šaljući time poruku društvu da je on drugačiji od društva, odvojen, s druge strane, opet se je vratio u još jedan društveni kalup, samo drugačijeg formata.
Primjer 4; Evo još jedne zanimljive priče kako neke skrivene društvene uvjetovanosti utječu na naše ponašanje i razmišljanje: kupujući u trgovačkom centru sa prijateljicom, uzeo sam banane na popustu jer su počele tamniti i dobivati crne mrlje. Prigovor prijateljice je bio da su to socijalne banane!!! To je naravno bio ironičan prigovor da takvo voće kupuju samo socijalni slučajevi, ljudi koji nemaju novac. Ona je naravno kupila zrele i nesocijalne banane. Već tada sam znao što leži iza takvih zabluda i misli, ali znao sam i da nema smisla raspravljati o toj temi. Onaj tko je malo bolje upućen u hranu, zna da je takvo tamnjenje na bananama, uzrokovano nakupljanjem ugljikohidrata (šećera), i zbog toga su takve banane i slađe. I tu nema ništa štetno za čovjeka, dok naravno ne počnu gnjiliti. Zanimljivo je i to, da je ta osoba, koja mi je dala takvu podrugljivu opasku, završila prehrambeni fakultet! To je samo dokaz onoj tvrdnji da što više učimo o užem području, da manje znamo! Dakle, pitanje je što stoje iza te naoko neopasne ironije i cinizma? To može biti samo običan cinizam, i ništa više, ali problem je u tome što je ta plitkoumnost ukorijenjena u čovjeku i ako se ne počne liječiti, ako se ne iznese na svijetlo dana, uvući će se u nas poput crva i proždirat će čovjeka i društvo. Ovo društvo se temelji na natjecanju i uspoređivanju (što je u korijenu ega), i time želimo biti bolji od drugih. Ne želimo ispasti da smo siromašni, da nemamo novac ili da ispadnemo socijalni slučaj pred drugima. Natjecanje je ujedno i bolesna potreba za uspoređivanjem. Ovdje se dakle susreću socijalni faktori i ego. Socijalni status u društvu nam je važan. Recimo, ponekad volimo otići u skupi restoran sa ciljem da i mi ponekad osjetimo kako je to… Ali u pravilu, takvi ljudi samo liječe svoje komplekse koje im je nabilo društvo, a to je kompleks osjećaja manje vrijednosti. Patimo kada imamo osjećaj da pripadamo nižem staležu i nižem sloju društva. U konačnici, strah je taj koji nas tjera na čudna ponašanja u društvu. Socijalne sile (posjedovanje dobara) i bolesne osobine ega, nas gone na ovakva plitkoumna razmišljanja – socijalne banane. Odgovor leži u strahu od urušavanja identiteta koji smo si sami stvorili. Strah da će me netko vidjeti sa voćem koje su na sniženju i koje je počelo trunuti, što će on misliti o meni!!!
Egu je važno tuđe mišljenje, jer preko tuđeg mišljenja stvara svoj identitet
Strah me tjera na bolesno razmišljanje koje truje i razara društvo. Taj strah dolazi i od toga, jer smo si dozvolili da naše ponašanje bude uvjetovano vanjskim izvorom, kao što je tuđe mišljenje. Egu je uvijek važno što drugi misle o njemu (iako će uvijek to zanijekati). I tako nas vanjske uvjetovanosti, socijalne sile i uspoređivanje, tjera na misli koje nas uništavanju i spuštaju na plitke razine. Izraz socijalne banane dolazi od straha koji posjeduje ego, jer ga je strah da ga netko vidi s hranom na sniženju i time sruši njegov „ugled“ i njegov lažni identitet koji je najobičnija gluma. Biti slobodan, znači biti oslobođen od uvjetovanosti vanjskog svijeta. To je ujedno i smrt ega jer se on identificira jedino preko svijeta objekata.
Traume;
Kao što smo mogli vidjeti u prethodnim tekstovima (tema o alergiji), trauma je jedna od najjačih sila koje utječu na naš život. Ona je samo jedna od mnogih pojava u društvu. Može potjecati iz obitelji (što je najčešće), društva van obitelji ili obadvoje. Trauma se može odraziti kao bolest, ali može se odraziti i neprirodno ponašanje ili kompleksi. Definicija neprirodnog ponašanja može biti poprilično subjektivna. Pitanje je što je to neprirodno ponašanje u nekom društvu. U društvu ljudoždera, neprirodno ponašanje bi bilo gađenje prema ljudskom mesu i obratno. Potrebna je iznimna doza svjesnosti da bi bili objektivni i zato ćemo ovu definiciju poprilično suziti i definirati neprirodno ponašanje kao sklonost uzrokovanju svjesne ili nesvjesne patnje sebi ili okolini! Tu bi još mogli nadodati, da kad maknemo sva neprirodna ponašanja da će se prirodno pojaviti samo po sebi. Uopće nema potrebe da tražimo naše izvorno ponašanje, jer će se ono samo po sebi pojaviti kada konačno odrežemo konope ovih sila koje upravljaju nama. Možda, a vjerojatno i je, najbliže prirodnom ponašanju ili još bolje, izvornom stanju, je malo dijete. No, malo boljom analizom, možemo ustanoviti da čak niti tek rođeno dijete neće „posjedovati“ čisto stanje duha iz praizvora. Što je uzrok tome i gdje su dokazi? O tome ćemo pod idućim podnaslovom – uvjetovanosti društva, ali ovdje ćemo dati naznaku da naša karma predstavlja neki oblik konopa. Nastavljamo dalje sa traumama. Trauma može utjecati na naše ponašanje na bezbrojne načine. Možemo nabrojati same neke. Prije toga iznimno je bitno napomenuti i važno je da shvatimo, da je u društvu uvriježeno mišljenje da samo ljudi koji imaju problematično i ekscentrično ponašanje (ovisnici, lopovi, zlostavljači…), da je samo takvo ponašanje temeljeno na nekim traumama ili još koje čemu, kao što su društvene okolnosti (siromaštvo). Ali to nije tako. Mnogi ljudi koji nisu lopovi, ovisnici itd., također imaju u svojoj podsvijesti neke manje ili veće traume. Velika većina čovječanstva nesvjesno djeluje jer njima upravljaju traume. Time, taj događaj (događaji), u našim životima, predstavlja jednu od najjačih sila.
Trauma predstavlja jednu od najjačih sila koja upravlja ljudskim ponašanjem
To je bitno za prihvatiti, jer time automatski prihvaćamo da mi ipak nismo potpuno slobodni i da je negdje duboko u nama zakopana neka trauma. U tekstovima o alergiji, spomenut je primjer majke koja ponekad udari svoje dijete da ga nauči što se smije a što se ne smije raditi, a onda mu kaže da ga voli. Da ponovimo. Time, dijete dobiva poruku da ljubav boli. Kada odraste, ta trauma se može odraziti na više načina. Recimo, bojit će se ući u ozbiljnu vezu, mislit će da su uvijek partneri krivi za prekid. Možda će podsvjesno uzrokovati svađe i probleme, nalazit će mane partneru samo sa razlogom da ga na vrijeme otjera, prije nego shvati da doista voli partnera i da je baš on njegova najveća ljubav. Takva osoba će uzrokovati bol samo da ne doživi bol. Potpuna ironija ali opet logična. Ona zadnja bol koju bi mogao doživjeti, bila bi sol na ranu. Takva osoba bi se mogla bojati biti jedno sa partnerom jer zna da ljubav boli i da će mu parter kad tad zabiti nož u leđa. Slijedeće; to će se naravno odraziti i na njegov ego i napuhanu mržnju. Prema svemu lijepome i dobrome, ta osoba bi imala veliku dozu kritike, odbojnosti i u svemu bi vidjela prijetnju. Pa čak, može osjetiti i odbojnost prema društvu i prijateljima, što se može odraziti kao antisocijalno ponašanje. Prijateljstvo bi za takvu osobu bilo nešto potpuno strano.
Uz pomoć trauma u djetinjstvu (zlostavljanja), stvarali su se nacistički oficiri. Trauma je trojanski konj, koji se pušta u program računala. Tako se i uništava i razara ovo društvo, stvaranjem trauma na sve moguće i nemoguće načine. Svjesnost o traumi, s druge pak strane oslobađa. S time, da ne moramo biti u potpunosti svjesni traume, ne moramo odlaziti u prošlost da se oslobodili tih okova. Rješenje je uvijek u sadašnjosti! Ali ako želimo ubrzati proces oslobađanja od patnje, poželjno je iznijeti na svjetlost događaj(e), koji uzrokuju patnju. O traumi se može napisati još mnogo toga, ali ovdje ćemo za sada stati s tom silom.
Uvjetovanost društva;
Dalje nastavljamo sa dokazima koji pokazuju da čak niti rođeno dijete ne dolazi na ovaj svijet bez neke male primjese uvjetovanosti društva.
Dokaz 1; U tekstu o alergiji, već je spomenuto da na ponašanje i fizičke osobine djeteta, utječu informacije koje majka dobi, bilo to vizualno, čulno, fizički, putem hrane, vode, tokom trudnoće i prenese ih na dijete koje je u maternici.
Dokaz 2; Tu su informacije koje se utiskuju u naše gene i kolektivno nesvjesno. Primjer je strah prema opasnostima. Prema nekim stvarima i pojavama, podsvjesno osjećamo oprez. Recimo oprez i strah od samoće. Kad nema majke, dijete brizne u plač. Tu je strah i od mraka. Kad su ljudi živjeli u spiljama, kolibama itd., normalno da su bili oprezni prema mraku, jer je tamo bila opasnost (životinje) koju nisu vidjeli i tako dalje. Te informacije se utiskuju u naše gene i kolektivno polje. Time, i tek rođeno dijete već uvjetovano društvenim utjecajima.
Dokaz 3; Ovom kratkom popisu, možemo dodati još i metafiziku. Prema tim učenjima postoji karma. Prema njoj, u idućem životu, duša nastavlja na onom nivou na kojem je stala u prošlom. Ona je u ovom životu uvjetovana radnjom u prošlom.
Na kraju krajeva, sva tri primjera vjerojatno su u konačnici pogrešna. U današnje vrijeme filozofija se je razvila do tog nivoa, da i dalje pokušava biti prizemljena i razumljiva čovjeku, ali polako uzima i neke aspekte iz metafizike. Dobar zamah takvoj filozofiji dao je E. Tolle. Tako ćemo i ovdje uzeti neke aspekte metafizike. Dakle, u konačnici, naš pravi Ja, dolazi u materiju, u tijelo. Materija daje prividni osjećaj odvojenosti. I upravo zbog osjećaja odvojenosti, osjećamo strah. I tako, strah djeteta od mraka, zapravo nije strah od tame, nego to je strah jer je dijete odvojeno od Jedinstva i živi u nepoznatom svijetu. Isto tako je i sa majkom. Majka je djetetu „objekt“ koji mu pruža osjećaj da je jedno s njime. Kad majke nema, pojavi se osjećaj odvojenosti i straha. Ovu temu više ćemo analizirati u bližoj budućnosti u tekstu o silama koje nas tjeraju na zaljubljivanje.
Tu ćemo dodati još neke pojave u društvu koje utječu na naše ponašanje. Prema Erichu Frommu, postoje društveni filtri koji upravljaju nama i koji nas sprječavaju da doživimo određena životna iskustva. Prema njemu to su: jezik, logika i društveni tabu!
Zbog različitih kultura, pojavili su se različiti jezici. Nepoznavanjem tuđeg jezika, limitiramo se za određena iskustva. bitno je i za spomenuti da mi vidimo stvari na taj način da ih imenujemo i onda ih prepoznajemo. Recimo, kažite nekome tko nikad nije vidio papaju, neka vam ju kupi u trgovini. Ta osoba može gledati papaju u trgovini ali ju neće vidjeti. Dakle, razlika između gledanja i viđenja je velika. Kada mu netko pokaže papaju, on će ju imenovati, zapamtiti i smjestiti u jednu od ladica u mozgu. Time, jezik je povezan sa viđenjem. No, i sam jezik nas može limitirati ako postanemo njegovi robovi, ako si dozvolimo da opažamo prirodu svijeta samo na ovaj način. Postoji jezik koji je s onu stranu riječi. To stanje ćemo nazvati trans, on se postiže transcendentacijom ovozemaljskih iskustava. O jeziku kao filteru, može se reći još mnogo toga, ali ćemo ovdje stati.
„U svijetu u kojem je obrazovanje pretežno verbalno, visokoobrazovanim ljudima je skoro nemoguće obratiti ozbiljnu pažnju na bilo što osim riječi i pojmova. Neverbalna humanistika, vještina da se izravno bude svjestan danih činjenica našeg postojanja, gotovo se sasvim zanemaruje.“
Aldous Huxley
Logika je puno veći filtar od jezika i njemu ćemo posvetiti više pažnje. Logika nas itekako može ograničiti u doživljavanju određenih životnih iskustva. Logika nam može govoriti da su neke pojave neprihvatljive, nestvarne i da su one samo šarlatanstvo. Takvo osuđivanje, može nas zakočiti u iskustvo koje bi nam eventualno moglo promijeniti život. Problem kod logike je u tome što je ujedno temeljeno na vlastitom neiskustvo. Dakle, ne na vlastitom, nego na tuđem. Mnogi ljudi kroz povijest, svojim su životnim radom radili na određenim istraživanjima i time došli do logičkih zaključaka od kojih smo mi donijeli svoje. I tako, na temelju tuđih doživljaja i mišljenja, mi stvaramo vlastite misli i viđenje života. Ako si dozvolimo da samo na temelju tuđih mišljenja gradimo viđenje svijeta, radimo veliku grešku upravo iz razloga jer se kočimo u doživljavanju novih iskustava. Tu se krije i jedan veliki problem, a to je da su ljudi uvjereni da su tuđa mišljenja, zapravo njihova vlastita, što je naravno jedna od najvećih zabluda čovjeka u njegovom povijesnom razvoju.
„Otuđenje misli ne razlikuje se od otuđenja srca. Često se vjeruje da je nešto domišljeno, da je neka ideja rezultat vlastite misaone aktivnosti; činjenica je, međutim, da su nečije ideje prenesene na idole javnog mijenja, novine, vladu ili političkog vođu. Takva osoba vjeruje da oni izražavaju njegove misli, dok u stvari ona prihvaća njihove misli kao vlastite jer ih je izabrala kao svoje idole, kao svoje bogove mudrosti i znanja. Upravo iz tog razloga ona je ovisna o svojim idolima i nesposobna odustati od svojeg obožavanja. Ona je njihov rob jer je svoje ideje projicirala u njih.“
Erich Fromm
Ekonomska sila;
Prema Marxu, ekonomska sila je jedna od najsnažnijih koja utječe na naše ponašanje. Neupitno je, da je to jedna od najjačih sila. Mnogi životi i poslovi vrte se samo oko jedne stvari – novac. Taj papir modelira naše živote. No ekonomija nije samo novac iako se vrti oko njega. To je gospodarenje robom i dobrima proizvedenim od strane čovjeka. Da je čovjek potpuno svjesno biće, ne bi imao potrebu varati, lagati, krasti, svijet i sama ekonomija, bili bi puno ljepši. Poistovjećeni smo sa svijetom objekata, što nas je odvelo u pad. Marx, navodi kako će rad koji će biti dodijeljen prema želji i potrebi, a ne prisili, osloboditi čovjeka. Ali to je samo dio oslobođenja. Možda u konačnici čovjek neće niti trebati raditi u ovom (današnjem) smislu rada, ali to je daleka budućnost. Upozoravao je i na to kako rad može otuđiti i otupiti čovjeka.
„… dokle god, dakle, postoji rascjep između pojedinačnog i općeg interesa, dokle god djelatnost nije podijeljena dobrovoljno nego stihijski, vlastito čovjekovo djelo postaje njemu tuđa i suprotstavljena sila koja ga podjarmljuje, umjesto da on njome vlada.“
Ekonomska sila tjera čovjeka da radi, jer bez rada nema kruha, želudac ostaje prazan.
Prema Marxu, samo potpuno otuđen čovjek može prevladati otuđenje iz razloga jer više ne može živjeti na taj način. Prema njemu, rješenje leži u socijalizmu. S druge pak strane, Tolle govori, kako će osobina ega, da stalno teži sukobu i patnji, da će ga upravo ta osobina i uništiti, jer će čovjek sam sebi reći da ovako više ne može živjeti! Dakle, na samom vrhuncu, na samom vrhu i rubu, čovjek će ili pasti u ponor ili će naučiti da je patnja nepotrebna i kako se izmigoljit iz nje. Već smo pisali o tome, da socijalizam (ili bilo koje društveno uređenje) ne može biti rješenje, jer možemo stvoriti idealno uređeno društvo, ali to će biti figa u džepu, ako prije toga ne sredimo sami sebe i unutrašnji svijet.
Ekonomska sila otuđuje čovjeka i na taj način, da je prisiljen težiti ostvarivanju materijalne dobiti, što ga koči da izrazi svoje prave prirodne potrebe za stvaranjem. Ekonomska potreba je umjetna. Čovjek ima potrebu izraziti svoje humane i ljudske potrebe. Ako to ne može ostvariti, ako ih potiskuje, dolazi do otuđenosti što dovodi do kojekakvih psihičkih bolesti, idolatrije ili recimo ovisnosti.
Ekonomska sila koči čovjeka u izražavanju svojih želja, prirodnih potreba i humanističkih i moralnih vrijednosti. To odvodi čovjeka u otuđenosti
Nedajmo se zavarati. Ekonomska sila nas koči u onoj mjeri koliko joj to dopuštamo. Primjer tome je da ništa ne koči siromašnog čovjeka da ostane human i dostojan pa čak ako nema niti kruha ili krova nad glavom.
Iz ekonomije, poznata nam je „nevidljiva ruka“ Adama Smitha. U ekonomiji, nevidljiva ruka je izraz koji ekonomisti koriste da bi opisali samoregulirajuću prirodu tržišta, pa i privrede u cjelini.
„On je tvrdio da se najbolji rezultati ostvaruju na slobodnom (otvorenom) tržištu. Za njega je nevidljiva ruka kreacija osobnog-vlastitog interesa, natjecateljskog duha i ponude i potražnje svakog pojedinog sudjelovatelja na tržištu. Vjerovao je da nevidljiva ruka omogućava maksimaliziranje koristi svakog sudjelovatelja, kao i cjelokupne koristi (bogatstva) društva pri čemu u dobivanju tog rezultata postojeća vlast nije sudjelovala svojim intervencijama.“
Ali tokom vremena, ova vjerovanja pokazala su se kao potpunim promašajem. Dogodile su se mnoge gladi u povijesti, upravo zbog ne miješanja država u poslove super kompanija koje su izvozile jeftinu (subvencioniranu) hranu i time uništavale poljoprivredu u susjednoj državi. Što je dovodilo samo do domino efekta. To se i dan danas događa sa afričkim zemljama u kojima propadaju domaći poljoprivrednici jer te zemlje uvoze jeftinu (subvencioniranu) hranu ili hranu koja ne može zadovoljiti europske propise. Ova vjerovanja ispala su samo kao opravdanje i obrana tržišnom fundamentalizmu (ideologiji koju obilježava globalizacija pod kontrolom međunarodnog financijskog kapitala, velikih korporacija i visokoindustrijaliziranih zemalja) kojim se želi ni manje ni više nego zavladati svijetom.
O temi globalizacije napisane su brojne knjige pa o tome više nećemo duljiti.
Uzet ćemo još jedan vrlo jednostavan primjer kako nam ekonomska sila usmjerava život. Fromm nam daje slijedeći primjer: „Taj birokratski industrijski sistem oblikuje karakter birokrata kao i karakter radnika.“ Svi postupci vezani uz posao, uvjetovani su ekonomskom silom. Djelovanje te sile odražava i na privatni život. Ona će nas učiniti ili bogatašem ili siromahom. Ona će nas usrećiti ili prouzrokovati neuroze i fizičke probleme. I tako dalje. Moglo bi se još mnogo toga nabrojati i raspraviti, ali ono najvažnije je rečeno.
Ekonomska sila ne tjera čovjeka samo na određeno ponašanje, nego u njemu stvara bolesti, prvo psihičke, a onda i fizičke kao posljedica psihičkih. Freud se jednom zapitao; „Nisu li onda cijele civilizacije bile neurotične?“ Ovo je veliko pitanje. Ljudska povijest je povijest naših sukoba. Možda su doista sve civilizacije bile neurotične, kao i današnja. Da bi došli do odgovora na to pitanje, trebali bi odgovoriti na pitanje; što je to zdravo društvo? Možda najjednostavniji odgovor bi bio da je to društvo u kojem nema sukoba, neuroza, društvo koje poštuje tuđe odluke, društvo koje nije otuđeno, ne zna za mržnju i nasilje. Možda bi to bilo zdravo društvo?
Za kraj priče o ekonomskoj sili, još jedna vrlo važna stvar. Ona nas tjera na razna ponašanja. Jedno od njih je i potraga za poslom. No ima još nešto u tome što nas tjera da si nađemo neko zanimanje, neki posao. Nije samo riječ o novcu. Riječ je o vrlo važnoj sili. To je sila koja nas čini i koja prožima cjelokupni univerzum. To je životna sila, intencija. Ona se želi na neki način izraziti i spoznati sama sebe. Tolle kaže da svemir spoznaje sebe preko nas. Postoje brojni načini učenja a jedan od njih je rad i ono što je produkt rada, a to je kreacija!!! Dakle, čovjek želi raditi i zbog toga jer ima potrebu da istraži svoje mogućnosti, sposobnosti, želi vidjeti dokle može ići, što sve može smisliti i učiniti. Traži izazove. Izazovi ga ispunjuju jer uči preko njih o sebi. I tako, svemir upoznaje samog sebe preko nas samih. Iako je svemir (bog), svemoguć, sveznajući, učenje nikada ne prestaje. Čovjek (ili svemir preko čovjeka), ima potrebu za stvaranjem. Time, potraga za radom i poslom, nije uvjetovana isključivo ekonomskom silom, nego i potrebom da spoznamo sami sebe. Ali oprez! Ovdje leži i zamka!!! U ovom svijetu, naučeni smo da učimo o sebi preko vanjskog svijeta i svijeta objekata. Taj proces je nesvjestan. Ako ga osvijestimo, nećemo se vezati za objekte i potonuti u patnju i strahove. Takav svjestan način učenja stvaranjem materijalnih objekata oslobađa i ne otuđuje čovjeka. Suprotno tome, ako nesvjesno sudjelujemo u kreaciji i učenju o samima sebi preko vanjskog svijeta, događa se obmana. Događa se da čovjek potone u otuđenje, patnju i strahove.
Svjesna kreacija je jedan od ključeva slobode
Autoritet;
Što smo dulje izloženi utjecaju autoriteta, proporcionalno tome, veća je i naša podsvjesna potreba primjene autoritativnog stava prema slabijima i podređenima.
Kako se ljudi poistovjećuju sa objektima, tako tokom vremena spoznaju da su objekti krhki, lomljivi i prolazni. Kako godine prolaze, osoba podsvjesno i svjesno postaje svjesna o lomljivosti i prolaznosti objekata. On, kada izgubi objekt, izgubi i jedan dio sebe, dio svoje osobnosti, kao što je sigurnost, uvjerenje, inteligencija itd. Zbog tog poistovjećivanja sa vanjskim i krhkim objektima, čovjek postaje uplašen, slab, neurotičan i podložan autoritetima. Autoriteti, mu daju prividnu sigurnosti u sebe. I tako, čovjek se poistovjećuje sa autoritetom. On vidi sebe u njemu. Snažnu, inteligentnu i moćnu osobu, koja prividno ne posjeduje strah i pruža prividnu utjehu i sigurnost u svijetu prolaznosti! Najveći ljudski strah je strah od gubitka smisla za životom. U svijetu prolaznosti, autoritet nam može dati trenutni i prividan osjećaj sigurnosti od tog straha.
Za čovjeka, osjećaj autoriteta je moć, a moć je droga i opijum za um. Živimo u svijetu uloga autoriteta i onih koji su mu podložni. Oni koji su podložni autoritetima i sami tokom vremena imaju nesvjesnu potrebu tlačiti slabije od sebe. U pravilu to su djeca i životinje. Često puta ljudsko ponašanje mi je bilo strano i čudno. Zbog toga sam imao potrebu istražiti što leži iza takvog ponašanja. Uzet ćemo jedan primjer. Uvijek mi je bilo čudno zašto se čovjek veseli kada dođe trenutak ubijanja životinja ili popularno zvano – kolinje. Pošto živim na selu, imao sam priliku gledati takve zabave, doslovno zabave. Zašto prolijevanje krvi i uzrokovanje patnje veseli i raduje ljude. Na njihovim licima vidio sam osmjehe, sreću, ljudi su se zabavljali kada su čistili iznutrice i slično. Uglavnom, tada su bili veseliji nego inače. Što je uzrok takvom ponašanju? To je pitanje koje mi je dugo vremena bilo u glavi. U fenomenu autoriteta i trauma koje idu s njim, našao sam dio odgovora. Jedan od razloga takvom ponašanju je potiskivanje trauma i teških emocija koje su nam prouzrokovali autoriteti, bilo fizičke osobe ili neke institucije. Tokom života, tlače nas sa svih strana htjeli mi to ili ne. U nama se nakuplja taj stres. Njega svaljujemo na slabije od nas. Kao što je rečeno, to su u pravilu djeca (slučajevi kada se roditelji iskaljuju na vlastitu djecu) i u ovom slučaju, to su životinje. A kolinje je vrhunac izbacivanja stresa, za čovjeka to je veliko olakšanje. Ali nije riječ samo o izbacivanju stresa, nego to je i podsvjesni pokazatelj naše moći. Oduzimanje slobode i života drugom biću, je vrhunac pokazatelja naše moći. Kod nekih, tu nema kraja sreći! I tako, više sile utječu na sve pore naših života a da toga nismo niti svjesni. Naravno, takav ispušni ventil nije dovoljan, on je premali i to je iluzoran pokušaj bijega od istine ispraznosti života. Tokom vremena, kod takvih ljudi dolazi do pojavljivanja neuroza i ostalih psihofizičkih problema.
„Vjerujem da nitko ne može spasiti svojeg bližnjeg čineći izbor umjesto njega. Sve što jedan čovjek može napraviti za drugog jest pokazati mu alternative, istinski i s puno ljubavi, ali bez sentimentalnosti ili iluzije.“
Erich Fromm
Autoritet u jeziku i pravopisu;
Autoritet može svoju moć u čoporu iskazati na bezbrojne načine. Uzet ćemo većini nevidljivi način, uzet ćemo primjer pravopisa. Jezik se je uvijek mijenjao i uvijek će biti podložan promjeni i to je prirodan i spontan proces. No, neki se silno trude da ga na umjetan način mijenjaju upravo iz egoističnih (autoritativnih) razloga. Jer autoritet (ego) mora ostaviti trag u povijesti. Takva umjetna izmjena pravopisa je silovanje jezika ili masturbiranje ljudi koji imaju poremećen libido. Freud je doista bio u pravu, kada je utvrdio da jedna od najvećih sila koje upravljaju čovjekom – poremećen libido (još jedan dokaz da je čovjek nesvjesno biće). Takvo silovanje, ne mora biti potaknuto samo egom, nego i poremećenim libidom čovjeka koji ne može dokazati svoju muškost (moć), nigdje drugdje nego eto baš na pravopisu (jer se je silom prilika našao tu gdje je). Takav čovjek mora pokazati svoju moć u čoporu. Mora pokazati tko je dominantan i inteligentan vođa čopora. Moć i libido su opijum za nesvjesnog pojedinca (ulogu, odnosno ego). Ego se njima hrani. Tu hranu mu daju podložne i poslušne jedinke u čoporu. Potreba ega da ostavi sjeme u povijesti, prelazi u bolest ljudske rase. Ponekad ponašanje ljudskog društva doista ne prelazi granice ponašanje vukova u čoporu. Bezbrojni su simboli i načini na koji možemo izbaciti svoj poremećen libido i pokazati svoju moć ostalim jedinkama. Pravopis je jedan od njih. Neki od takvih nepotrebnih izmjena je grješka, pa naveo bih čak i podatci, gubitci i slične riječi. Ne postoji niti jedan inteligentan razlog zašto bi pisali podatci, ako je potpuno razumljivo i jednostavnije podaci! Ovdje se može uočiti i poslušnost jedinke u čoporu, koja je nesvjesno podčinjena vođi. Poslušna jedinka će automatski tako i početi pisati jer je vođa tako naredio. Ali to, i jedno slovo u povijesti, zadovoljit će ego, jer je ostavio neki trag i za njega će čuti brojne generacije. Pa i oni koju se ježe od bilo kakvog oblika autoriteta, na ovom primjeru možemo vidjeti da ipak i oni padaju pod njihov utjecaj. Pod utjecaj autoriteta padamo zbog nesvjesnog stanja. Ovo je samo banalan primjer. No, ta banalnost prelazi u bolesnu naviku koja se uvlači u sve životne pore.
Ovo su samo neki banalni primjeri poslušnosti jedinke u čoporu. Ta banalna navika pretvorila se u ropstvo i opasnost za razvoj ljudskog bića. Potreba čovjeka da ovisi o autoritetima, već je odavno prešla u bolest ljudske povijesti.
Do čitanja
Ivan
Нема коментара:
Постави коментар