dvoje? Poslušajmo androginu bajku iz Platonove Gozbe[Symposion]: Na početku, tako se kaže u mitskoj poemi koji iznosi Aristofan kao subesjednik domjenka, čovjek bijaše seksualno samodostatno i savršeno biće, androgin sa svim atributima ženskoga i muškoga. Pračovjek posjedovaše četiri noge i četiri ruke, dva obraza i loptasti oblik, a također genitalije obaju spolova. Koga bi moglo čuditi što je ta androgina čudesna životinja bila prekomjerno umišljena? Zavidni bogovi, međutim, razmišljaju kako bi mogli kazniti hybris toga bića. Pračovjek, po kratkom postupku, biva rasječen u dva polučovjeka. Oni se sad zovu muškarac i žena, te su osuđeni na prokletstvo da, s dušom što krvari, ištu drugu polovinu, od koje su odijeljeni da bi pojmili da dio nije cjelina i da čovjek nije bog. Od toga se vremena oba polučovjeka utječu pomoći Erosa, koji može sastaviti ono što pripada zajedno i vratiti čovjeka samome sebi. To je sarkastična pripovijest, koja se samo na jedan način može pogrešno razumijeti, ako se, naime, shvati kao izraz naivnosti. ...U Platonovu razgovoru zbiva se uzajamno ironično otkračunavanje poezije i jezika filosofije – prevođenje onog oduševljenog u trezveno i trezvenog u oduševljeno. Ako se prisjetimo do koje je mjere grčka kultura idealizirala i štovala ljudsko tijelo, tek onda u potpunosti poimamo poetički cinizam te pripovijesti. Pripovjedač svojim prijateljima u gozbi nudi neko hinduističko čudovište s osam ekstremiteta i dva obraza, kao prauzor savršenog ljudskog lika, k tome još kuglasto okrugla, nesposobna za uspravan hod, do kojega bijaše tako stalo grčkoj etici tijela. Ne da se zamisliti kakvu bi figuru ono učinilo prilikom olimpijskih igara. Vic pripovijesti se razotkriva čim uvidimo da se tu savršenstvo opet javlja kao nedostatak – naime kao nedostatak ljepote. Okrutnost bogova, koji rasijecaju narcističku pranakazu, stoga posjeduje smisao kažnjavanja, s druge strane stvaralačku perspektivu. Jer, pri odjeljivanju muškarca i žene, božanski ironično, nastaje istodobno ljepota ljudskog tijela. Tek ova može pokazati smijer čežnjivoj ljubavi. Kuglasto biće, nerasječeno još ne može iskusiti ljubav, jer u njemu još nije prisutna ljepota za kojom se u ljubavi isplati čeznuti. Zbog toga tek u drugom jedinstvu – nastalom iz sjedinjavanja odijeljenoga – postaje mogućim zbiljsko savršenstvo, koje je, zbog odsutnosti ljepote, još nedostajalo u prvome. Od sada nadalje Eros, bog radosti stapanja i pijanstva ljepote, mora sudjelovati u igri, kada se treba dogoditi sjedinjavanje. Tek nakon razdjeljivanja ljudska se tijela mogu s radošću međusobno obuhvaćati rukama i nogama. (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma) Meni se naime čini da ljudi uopće nisu shvatili moć ljubavi, jer da jesu, podigli bi joj najveća svetišta i žrtvenike i prinosili joj najveće žrtve, dok se sada ne zbiva ništa od toga premda bi trebalo da se zbiva u najvećoj mjeri... Ja ću vas dakle pokušati posvetiti u tajne njezine moći a vi ćete biti učitelji drugima. Ali najprije treba da razumijete ljudsku narav i promjene kroz koje je prošla. Jer naša negdašnja priroda nije bila ista kao sada nego sasvim drugačija. Ponajprije, ljudi pripadahu trima spolovima, ne kao sada dvama, muškom i ženskom, nego je pored tih dvaju postojao i treći s osobinama oba ta spola, kome se sačuvalo ime, dok je on sam iščezao; jedan je naime od tadašnjih spolova bio muškoženski [androgynos], i izgledom i imenom sastavljen od muškoga i od ženskoga; ali sada je od njega ostalo samo ime koje služi za pogrdu. Nadalje, vanjština je svakog čovjeka bila sva zaobljena, leđa i bokovi bili su im uokrug, imao je četiri ruke i isto toliko nogu a lica dva potpuno jednaka na okruglu vratu te jednu zajedničku glavu za oba ta lica koja su gledala u suprotnim smjerovima, uha četiri, spolovila dva i drugo sve kako bi se po tome dalo naslutiti. ...Bili su silni snagom i silom a ćudi preuzetne, pa su nasrnuli na bogove: ono što Homer priča o Efialtu i Otu, to se odnosi na njih, da su se naime nastojali popeti na nebo da napadnu bogove. ...Najzad Zeus, domislivši se, reče: ''Mislim da imam plan kako da ljude sačuvamo a opet da učinimo kraj njihovoj razularenosti, tako što ćemo im umanjiti snagu. Sad ću ih'', reče, ''rasjeći svakog popola pa će biti slabiji, ali i nama korisniji zato što će ih biti više; a koračat će uspravno, na dvije noge. Ako se pak ni poslije toga ne smire nego nastave plahovati, opet ću ih'', reče, ''rasjeći napola tako da će se kretati skakućući na jednoj nozi.'' ...Budući dakle da je naš izvorni oblik bio rasječen popola, kako je svaka polovica čeznula za svojom drugom polovicom i nastojala se združiti s njom pa su jedna drugu obujmljivale rukama i grlile se težeći da srastu, umirale su od gladi i općenite neaktivnosti zato što jedna bez druge nisu htjele ništa raditi. I kad bi god umrla jedna od njih, ona druga koja je ostala živa, tražila je sebi neku drugu i obujmljivala je bilo da se namjerila na polovicu nekadašnje ženske cjeline – ono što sada nazivamo ženom, – bilo muške; i tako su ginule. Ali Zeus se sažali pa im nađe drugi izlaz: premjesti im spolovila sprijeda – jer do tada i ona su im bila izvana pa su oplođivali i rađali u zemlju kao cvrčci a ne jedno u drugo, – premjesti im ih dakle sprijeda kako su sada i time omogući rađanje jednoga u drugome, naime u ženskom posredstvom muškoga... Iz tolike davnine usađena je dakle ljudima uzajamna ljubavna žudnja kao obnovitelj drevnog prirodnog oblika koji pokušava od dvoga načiniti jedno i iscijeliti ljudsku narav. Stoga je svatko od nas polovica medaljona jer je raspolovljan kao riba iverak pa neprekidno traži svoju drugu polovicu. ...Pa onda, kad se (...) namjeri na svoju drugu polovicu, tada ih na čudesan način obuzima osjećaj predanosti, bliskosti i ljubavi te se tako reći ni za trenutak ne žele odvajati jedno od drugoga. I to su upravo oni koji jedno s drugim provode cio život a da zapravo nisu u stanju reći što žele steći jedno od drugoga. Ta nitko ne bi pomislio da je spolni užitak razlogom da su tako sretni zajedno uz cijenu tako usrdna nastojanja, nego je jasno da duša svakog od njih želi nešto drugo a to ne umije kazati nego naslućuje i natuca o tome. Pa ako bi im, dok skupa leže, pristupio Hefest sa svojim oruđem u rukama i upitao ih: ''Što je to, ljudi, što želite steći jedno od drugoga?'', pa ako bi ih zbunjene opet upitao: ''Nije li to za čime čeznete da što je moguće više budete skupa tako da se ne odvajate ni danju ni noću? Jer ako za tim čeznete voljan sam da vas stopim i zavarim u jedno tako da vas dvoje postanete jedno i da, dok budete živjeli, živite oboje zajedno kao jedna cjelina, a kad umrete, da ondje u Hadu budete jedno umjesto dvoje zajedno umrlih; deder razmislite da li za time žudite i hoćete li biti zadovoljni ako to postignete.'' Kad bi to čuli, znamo da niti jedno to ne bi poreklo niti reklo da želi nešto drugo nego bi naprosto mislili da je u tim riječima sadržano baš ono za čim su odavna čeznuli, naime da se sjedine i stope s ljubljenom pa da njih dvoje postanu jedno. Razlog je tome taj što je naš prvotni oblik bio takav i što smo bili cjeloviti. Ljubav je dakle naziv za čežnju prema cjelovitosti i za stremljenje prema njoj. ...K [cjelovitosti] nas vodi i usmjerava Eros. I neka nitko ne radi protiv njega – tako naime postupa samo onaj koji je mrzak bogovima, - jer ako se s tim bogom sprijateljimo i pomirimo, naći ćemo i susresti ljubljenu koja je naša prava polovica, a to sada uspijeva tek malobrojnima. (Platon, Simpozij) ''Bitak postaje savršen onda ako se uzajamno prožimaju nebo i zemlja, duh i priroda, stvaralačko i prijemčivo biće, jer se tada ozbiljuje vječni red univerzuma.'' (Konfucije, komentar Ji Kinga) … Idilični način života je upravo ostvarenje muško-ženskog jedinstva. Ma kako iskvaren bio život na Zemlji, da bi postojao makar jedan prolazan trenutak idile potrebna su dva čovjeka: jedan muškarac i jedna žena. … To što je u seksu neizbježna poteškoća jest da su muški i ženski svjetovi razdvojeni i ista zbilja ima dva lica – jedno lice ne vidi drugo. Seks je želja rascijepljenog bitka za nadopunom, uvijek je upad noći bitka, bilo da se čovjek zadovolji ili ne. Patnja je i kad nedostaje i onda kada ne, jer je ucjelovljenje nepotpuno. Potpunog pak ucjelovljenja nema. Seks uvijek zahtijeva absolut i nepodnošljivo mu je privremeno i prividno rješenje. … Seks se ne može podvrgnuti nikakvoj organizaciji, ne mogu mu se nametnuti pravila, naredbama ga ne mogu niti prisiliti niti suspregnuti. Ne zbog toga jer je elementaran, nego jer je jedinstven i osobit, i osim izvršavanja zakona vlastitog bitka ništa drugo nije voljan prihvatiti. Čim ga priguše ili ga hoće skrenuti s njegova puta oslobađa infernalne snage. Jedini njegov cilj nije pak tjelesno sjedinjenje nego uspostava jedinstva dvaju poluspolova. … Sjedinjenje nije u znaku razmnožavanja nego u tome da se za jedan jedini trenutak ozbilji androgin i da se ponovno uspostavi ljudska cjelovitost. ... U trenutku sjedinjenja kao cilj u čovjeku ne živi dijete, nego realizacija muško-ženske cjeline. ... U životu muškarca ili žene pravog sjedinjenja nema ako se ne zna za androgina, ako se ne zna da su dva poluspola jedno. ... Kao da je muškarčeva besmrtnost u ženi, a ženina u muškarcu. Kao da i ne žive jedno za drugo, nego za besmrtnost drugoga. Ljubomora je možda strah da će jedno proćerdati besmrtnost drugoga. ... Prva stepenica ozbiljenja androgina: ženu muškarac vrati u sebe, obvezuje se i odgovoran je za nju, zaštićuje je, pokriva, skriva, brine se za nju, a žena se vraća u muškarca i ponovo urasta u njega, u njemu se smiri, procvjeta, ispuni se i iz sebe razvije zlatnu narav koju utopi u svoju intimnost, što nije drugo do umijeće davanja iz životne blizine: dobra hrana, lijepa kuća i čisti mir (idila). ... Muškarac donosi idilu, žena donosi to da se ona može ostvariti samo ovdje i sada, samo u ovom životu. ... Treba krenuti od međusobnog oslobađanja, a ne od međusobne zarobljenosti. (Bela Hamvas, Kršćanstvo: scientia sacra II)