U vedskom se društvu znalo da je putovanje u druge svjetove moguće. To se može odnositi na putovanje u druge zvjezdane sustave, putovanje u više dimenzije ili putovanje u višedimenzionalna područja u drugim zvjezdanim sustavima. Također se znalo da je moguće napustiti materijalni svemir u cijelosti i putovati kroz slojeviti razmještaj transcendentalnih carstava.
Kada opisuje ovu vrstu putovanja, vedska književnost ne upotrebljava geometrijsku terminologiju kao što su “više dimenzije”. Putovanje u druge svjetove je opisano izrazima doživljaja putnika te moderni čitatelj iz ovih opisa neophodno mora zaključiti do ovo putovanje uključuje puno više od kretanja kroz trodimenzionalni prostor.
Kako su ljudi u modernom društvu privrženi mišljenju da je putovanje neizbježno trodimenzionalno, koristit ćemo izraz “višedimenzionalan” u obraćanju na vedske opise koji se ne mogu shvatiti trodimenzionalnim pojmovima.

Mitologija?

Može se prigovoriti da su drevni ljudi Indije sigurno imali vrlo naivno i neznanstveno shvaćanje zvijezda i planeta te da stoga nema smisla pretpostavljati da su zaista mogli biti u kontaktu s bićima iz takvih područja. Odgovor je da vedski opis svemira, osobi zapadnog slijeda zvuči vrlo čudesno i mitološki, jer sadržava dosta misli koje su u cijelosti strane poznatim zapadnim predodžbama.
Međutim, također sadrži i mnoštvo ideja o svemiru koje su temelj moderne znanosti. Na primjer, promotrimo slijedeći opis putovanja junaka Arjune ću područje zvijezda: “Nikakvo sunce nije onamo sjalo ili mjesec, ili vatra, ali one su sjajile sjajem svojih stečenih zasluga. Ta svjetla koja se primjećuju kao zvijezde, čine se sičušnima poput plamenova uljanice zbog udaljenosti, ali su vrlo velika. Pandava ih je vidio blještave i predivne, kako vlastitom vatrom gore u svojim srcima…
Ovaj odlomak prikazuje mješavinu poznatih i nepoznatih elemenata. Mi očekujemo da bi, ukoliko bi putovali izmedu zvijezda, bili predaleko od sunca i mjeseca te ih ne bismo mogli vidjeti. Također mlslimo da su zvijezde golemi, samoobasjani svjetovi koji se čine malenima zbog udaljenosti. Medutim, ne očekujemo da ih pronađemo naseljenim “osobama pobožnih djela”, i čini se neobično obraćati se zvijezdama kao Ijudima. U vedskim tekstovima sasvim je uobičajeno da se zvijezde oslovljavaju kao osobe, a te osobe su obično vladari tih zzijezda ili glavni stanovnici.. Gledajući ove samoobasjane svjetove, Phalguna, zapanjen, prijateljski je upitao Matalija, koji mu je odgovorio: “Ti Ijudi koje si ti vidio ovdje, ljudi su pobožnih djela koji plamsaju u vatri vlastitih srdaca, o gospodaru, a dolje sa zemlje izgledaju kao zvijezde.”
Također se može prigovoriti da je u drevnoj Indiji Zemlja smatrana ravnom plohom. U stvari, u vedskoj književnosti su opisane dvije misli. U sanskritskom astronomskom tekstu Suryasiddhanti, Zemlje je opisana kao globus promjera 1.600 yojana. Yojana je mjera za udaljenost te se iz teksta da zaključiti doa yojana ima osam kilometara. Ovo bi značilo da promjer Zemlje iznosi oko 12,830 kilometara, što se poprilično dobro slaže s današnjom računicom. Isti tekst opisuje promjer Mjeseca u iznosu od 480 yojana, ili 3.850 kilometara, što opet priblizno odgovara današnjim mjerenjima.

Zemlja je ravna ploča!?

Zemlja je takoder opisana kao ravna ploča, po imenuBhumandala, koja je promjera 500.000.000 yojana. Međutim, pažljivim proučavanjem vedskih tekstova saznajemo da ova “Zemlja” odgovara ravnini ekliptike. S geocentričnog gledišta, ova je ravnina određena putanjom Sunca oko Zemlje. Ova ravnina je, naravno, ploča te stoga u jednom smlslu vedska književnost govori o ravnoj Zemlji. Moramo upozoriti na činjenicu da se izraz “Zemlja”, korišten u vedskim tekstovima, ne odnosi uvijek na maleni Zemljin globus. Za višedimenzionalna, naseljena carstva, u vedskoj se filozofiji govori kako se protežu unutar Zemlje i na Zemlji, kao i kroz svemir. Konkretno, pločasta “Zemlja” Bhumandala je naseljeno carstvo koje se više iii manje prostire kroz ravninu sunčevog sustava i nije neposredno opažljiva ili dohvatljiva našim vrlo ograničenim osjetilima. Općenito, sanskritski izraz za takva nastanjena carstva je loka, što se obično prevodi kao “planet” ili “planetni sustav”. Postoji četrnaest nivoa loka, sedam viših i sedam nižih. Bhumandala ili Bhuloka je najniži od sedam viših planetnih sustava.
Sunce, Mjesec i planete Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn su nazvani grahama, i za njih se smatra da su nastanjeni. Međutim, u vedskim tekstovima nismo naišli ni jedan navod o Uranu, Neptunu ili Plutonu. Ne treba se čuditi da se za stanovnike Sunca drži da imaju tijela od vatrene energije, a za tijela stanovnika drugih planeta se također kaže da su izgrađena od vrste energije koje su prikladne tom planetu.