11. sij 2015.
Kako reagujemo na tuđi uspjeh?
Kroz stalnu interakciju sa drugima i suočavanje sa njihovim životnim pričama, usponima i padovima, dolazi do izražaja naša osnovna vibracija, emocionalni pokazatelj kvaliteta naše ličnosti. Mi se nesvjesno upoređujemo s drugima i tako stvaramo sliku svoje vrijednosti u odnosu na njih. Postoje određeni šabloni, kao parametri uspjeha u svjetovnom životu koji utiču na našu osnovnu vibraciju, bilo da je to posao, brak, djeca, imovina, društveni život i status i sl. Ako se osjećamo kao neostvarena osoba, nekako se automatski podiže gard prema onima koje smatramo boljima od nas i oni postaju meta naših inferiornih i negativnih misli. Da bismo znali šta neko misli o sebi, dovoljno je da čujemo šta govori o drugima.
Bar danas, u eri interneta i društvenih mreža, svima je postalo dostupno da komentarišu poznate i uspješne ličnosti, pa se tu možemo nagledati i načitati svakakvih komentara, koji najmanje liče na civilizovan i kulturan dijalog. Ne zaboravimo, nikakva anonimnost nas ne amnestira od obaveze lijepog i kulturnog ponašanja, jer univerzum nepogrešivo reaguje na našu vibraciju. Tu se krije najveća zamka, ako negativno reagujemo na tuđi uspjeh, tako stvaramo uslove da nikada ne budemo uspješni.
To je univerzalno načelo, nama je prihvatljivo samo ono što se poklapa sa našom ličnom vibracijom. Nekima je draže čuti da se neko razveo ili posvađao sa partnerom, jer i sami imaju nezadovoljavajući emotivni život. U takvom stanju, tuđa sreća se može doživljavati kao prijetnja ili podsjetnik da nama nije dovoljno dobro, zbog čega se negativno reaguje na istu, dok se zadovoljstvo traži na nižim vibracijama koje korespondiraju sa stanjima neuspjeha i gubitništva u bilo kom okviru. U suštini, nas ne ugrožava tuđi uspjeh, već naš stav i nezadovoljstvo sobom. Ako nas je ikada radovao tuđi neuspjeh i gubitak, ili smetao nečiji napredak i uspjeh, to je znak da smo u lošoj ličnoj fazi, u stanju ličnog neuspjeha i neostvarenosti. Ali je ujedno znak da nešto moramo preduzeti u vezi sa svojim stanjem, a nipošto ostati na tom nivou. Često se desi da neprimijetno skliznemo u zonu negativne percepcije, a da pri tome vjerujemo da nam je sasvim dobro.
S druge strane, lično ispunjenje nas odvaja od negativnih misli i predrasuda o drugima i podiže vibraciju., a ono se postiže zahvalnošću i sviješću da u svijetu ima dovoljno uspjeha i obilja za sve i da niko ne može oteti ono što nam pripada. Svijet je naše ogledalo i uvijek nazad dobivamo ono što smo poslali. U stanju zavisti, sujete, zluradosti smo veoma neprivlačni, fizički i emocionalno i takve emocije nisu rezonantne sa frekvencijom uspjeha. Tako ćemo dobivati sve više i više razloga da se osjećamo isto. Ako mi patimo od sindroma "ružnog pačeta" u svemu oko sebe ćemo naći razloga da se stalno tako osjećamo. Mi jednostavno najviše uočavamo stvari koje su rezonantne sa našom vibracijom. Žena koja se osjeća lijepom, na svakom koraku će naći potvrdu i sve više razloga da se osjeća tako. Ljepota i ružnoća su stvar osjećaja, a ne neko fiksno i nepromjenjivo stanje. Tako je sa bilo kojom dominantnom emocijom, svaka privlači sve više okolnosti koje je potvrđuju i opravdavaju.
Našu ličnu vibraciju i način na koji percipiramo svijet oko nas određuje prisustvo ljubavi u nama. Govoreći o drugima, najviše kažemo o sebi. Ako u nama ima ljubavi, onda u drugima vidimo njihove dobre strane, ne vidimo prijetnju niti nas tuđi uspjeh ugrožava i tako se otvaramo da i sami prihvatimo napredak i obilje u svom životu.
Najbolji način da ostvarimo svoje snove jeste da pomognemo drugima da ostvare svoje i da se po pitanju tuđeg uspjeha osjećamo kao da je naš lični.
24. pro 2014.
Ming men - vrata života
Tradicionalna kineska medicina kaže da su bubrezi centar životne energije (Qi). Oni su temelj yina i yanga, odnosno bubrezi su yin, a između njih je Ming Men ili "vrata života", nazvana još i "ministarski plamen", koji je po prirodi yang. Kada bi se ugasila ministarska vatra, ugasio bi se život.
Bubrezi se smatraju korijenom prenatalnog života (Jing) i kroz njih teče genetska veza, tu su pohranjene sve informacije o našim precima i u njima je formulisana naša konstitucija, vitalnost, rast, polna zrelost, plodnost i sl. Nasljedna esencija se stvara u trenutku začeća, spajanjem očeve i majčine esencije.
Način na koji gori ministarski plamen, određuje nivo i kvalitet životne energije. Bubrezi su korijen prenatalnog života, dok su želudac i slezena korijen postnatalnog života. U želucu nastaje probavna vatra od čije funkcije zavisi naše zdravlje i vitalnost. Želudac i općenito treća čakra se naziva peć ili kotao koja zagrijava tijelo. Ako je vatra života jaka, i probava će biti dobra, ako je slaba, probava će biti spora, hrana se ne razgrađuje pravilno, zbog čega krv postaje manjkava i slaba, javlja se nadutost, dijareja i drugi simptomi koji ukazuju na ovaj poremećaj. Ovdje posebno negativno utiče uzimanje hladnih i zaleđenih namirnica i napitaka, prebrzo konzimiranje i gutanje nesažvakane hrane, u žurbi, nervozno, stojeći ili za vrijeme rada, prilikom čitanja novina, gledanja televizije i sl. Možemo uzimati najzdraviju hranu a da od nje nemamo koristi, ako jedemo dok smo pod stresom, depresijom ili strahom.
Pitanje je, zašto najviše jedemo kada smo depresivni? Depresija i hladnoća su u uzročno-posljedičnoj vezi. Depresija je znak gubitka životne vatre, potreba za hranom je automatska reakcija depresivnog, ohlađenog organizma koji treba životnu energiju. S druge strane, bubrezi su izuzetno osjetljivi na strah i hladnoću. Kineska metafizika kaže da bubrezi pripadaju elementu vode, strana svijeta sjever, godišnje doba zima, boja crna ili tamno-plava. Kada osjećamo strah ili opasnost, nadbubrežna žlijezda reaguje lučenjem hormona stresa i pokretanjem mehanizma "bori se ili bježi", gdje dolazi do stezanja krvnih sudova i otežanog protoka energije. Stalna napetost, strahovi i stres dovode do prenaglašene aktivnosti elementa vode koji u ciklusu elemenata zagušuje i kontroliše element vatre, što rezultira padom životne energije, radosti i entuzijazma. Prenaglašenost i neuravnoteženost elementa vode "troši" i crpi energiju bubrega i dovodi do sljedećih poremećaja:
- opadanje kose ili pretjerano masna (vlažna) kosa, loš kvalitet kose, prerano sijeda kosa
- problemi sa mokraćnim mjehurom ili reproduktivnim sistemom,
- hladni ekstremiteti i averzija prema hladnoći,
- nedostatak seksualne želje,
- neuravnotežen seksualni život, što podrazumijeva pretjeranu seksualnu aktivnost ili dugoročnu apstinenciju, svaka izloženost krajnostima narušava ravnotežu,
- često ili nekontrolisano mokrenje,
- problemi sa sluhom i ušima,
- slaba volja i pokretljivost, strah i nesigurnost, stalno "podignuti" zidovi i mehanizmi odbrane, zabrinutost i nedostatak opuštenosti u životu.
Neuravnotežen i naglašen element vode naglašava princip "hladno" (zima, tama, stagnacija, kratkoća dana i svjetla), što naginje ka zamrzavanju na finansijskom i drugim energetskim nivoima, jer strah i nesigurnost umanjuju mogućnost davanja i uspostavljanje energetskih tokova. S obzirom da je osnovna funkcija bubrega pročišćavanje krvi, jasno je da se taj posao ne može obavljati kako treba, sve dok ne prestanemo blokirati vlastiti organizam.
Da bi se element vode doveo u ravnotežu, primjenjuje se princip "toplo", počev od usvajanja mentalnih navika pozitivnog i optimističnog stava prema životu, zatim kroz princip ishrane uvođenjem namirnica koje zagrijavaju kao što su začini biber, đumbir, cimet i sl, utopljavanje i masaža donjeg dijela leđa (područje oko bubrega), vjerovatno nam je jasno zbog čega su naše majke toliko insistirale na nošenju potkošulje i pokrivanju golih leđa. Mogu se takođe primijeniti tople boje kod odijevanja ili uređenja enterijera, kao što su crvena, narandžasta, žuta, sa posebnim naglaskom na prirodne materijale koji griju, kao što je prirodna vuna, izbjegavati sjeverni sektor doma, crnu, sivu i druge tamne boje. Izbjegavati hladne napitke i hranu, za podsticanje probavne vatre, u jutarnjim satima konzumirati toplu vodu pomiješanu sa limunom ili kurkumom.
Želučana kiselina koja fizički vari hranu, jeste solna ili klorovodična kiselina (HCl) koja, ako je ima dovoljno, lako uništava sve patogene mikroorganizme iz hrane koju konzumiramo, ali što su veće količine unesene hrane, manja je sposobnost želučane kiseline da je preradi i tako, kod prejedanja, jedan dio bakterija iz hrane ostaje neuništen, zbog čega je mnogo zdravije konzumirati manje obroke nekoliko puta, nego odjednom veću količinu hrane. Posljedica slabe želučane kiseline može biti neometano razmnožavanje bakterija, dijareja, žgaravica, gastritis, pretilost, kao i povišen kolesterol i trigliceridi u krvi. Uzroci smanjenja želučane kiseline mogu biti stres, konzumiranje štetne hrane i pića, alkohola, duhana, antibiotika, kao i lijekova (antacida) koji se propisuju osobama koje pate od "kiseline" u želucu, koji zapravo blokiraju želučanu kiselinu i tako uklanjaju neugodne simptome ovog poremećaja, ali mogu trajno destabilizovati organizam. Možda nismo svjesni kolika je važnost klorovodične kiseline u želucu i koliko bismo trebali podstaći njenu proizvodnju ukoliko je nema dovoljno. Tu dosta pomaže magnezijev klorid koji se može nabaviti u apotekama i veoma je jeftin, on podstiče i ubrzava probavu a time i pražnjenje crijeva, odnosno proces eliminacije toksina iz organizma. Detoksikacija magenzijevim kloridom se može vršiti i putem kože, kupanjem u ovoj otopini. Takođe, protiv infekcija se možemo boriti i konzumiranjem raznih začina kao što su čili, bijeli luk, klinčić, đumbir, hren i dr., jer je najvažnije da se stalno vrši detoksikacija organizma i odstranjuju otrovi koje svakodnevno unosimo. Važno je napomenuti da su i farmaceutski lijekovi toksični isto kao što i naše misli mogu biti toksične. I ne samo misli, zaista i putem vida i sluha možemo unositi toksične informacije.
Ono što će najbolje oživjeti plamen života jeste fizička aktivnost, kretanje i boravak na svježem zraku. Element vatre se održava i podstiče elementom vazduha. Činjenica je da vatra bez kisika ne može gorjeti i gasi se kada prestane dotok kisika. Tako i naša vatra života biva ugašena bez kisika. Disanje je elementarna funkcija koja nas održava u životu, prenosom kisika iz zraka u ćelije. Zdrava ćelija opstaje samo pod uslovom da dobiva kisik, ćelije tumora opstaju i bez kisika, prelazeći na anaerobni sistem disanja, zbog čega postaju pogodne za razvoj patogenih mikroorganizama. I što je takođe važno, kretanje podstiče eliminaciju toksina, posebno ako se pri tome znojimo, jer je koža najveći organ kroz koji upijamo kisik i oslobađamo se toksina. Pasivnost i sjedenje zadržavaju toksine u tijelu i doprinose da se osjećamo depresivno, beživotno, umorno, budimo se umorniji nego što smo pošli na spavanje i nikada nam nije dosta sna, a to je sve znak da smo zatrovani, da nam je vatra života slaba i da bismo trebali nešto preduzeti da je oživimo i osjećamo se bolje.
16. lis 2014.
Afirmacije - želja za onim što nemamo ili potvrda onoga što imamo
U današnje vrijeme, mnogo se govori o afirmacijama kao načinu privlačenja željenog, ali se uglavnom prezentuje nepotpun i pogrešan način njihove primjene.
Afirmacije su jedna grana na stablu i ne možemo ih posmatrati neovisno o cjelini. Knjige koje pišu o afirmacijama, uglavnom se ne dotiču stabla i njegovog korijena, već svode afirmacije na verbalno ponavljanje određenih fraza. Grlo, kao kanal verbalnog izražavanja, pripada petoj čakri, ali znamo da nijedna čakra ne funkcioniše odvojeno i zasebno.
Riječ afirmacija potiče od latinske riječi "affirmatio" što znači potvrda, tvrdnja. Afirmacije uglavnom izvlače na površinu problem ili nedostatak nečega ili se njima bavimo kada želimo ono što nemamo. Ako ja imam ljubavnog ili bračnog partnera, neću raditi afirmaciju "ja imam partnera", ali ako ga nemam, a želim, onda ću nastojati pomoću afirmacije "imam savršenog partnera" privući željeno. Zapravo, verbalno potvrđujem da imam to što želim. Kod afirmacija je neophodno povesti računa o suprotnoj vibraciji. Kada kažem "ja sam zdrava", ako sam pri tome bolesna, duboko u meni će odzvanjati eho "ti si bolesna, ali želiš da ozdraviš". Želja je u suprotnosti sa stvarnim stanjem i tu postoji jaka tenzija, poput rastegnute lastike. Ako stvorimo želju i odmah odustanemo od "natezanja", vrlo lako se može desiti da ona bude ispunjena. Zato se smatra da je neophodno stvoriti osjećaj kao da već imamo to što želimo, da bismo izbjegli tenziju i približili krajeve lastike što bliže jedan drugom. Pamtim jednu istinitu priču koja se desila u toku rata u Sarajevu. Žena, koja nekih 10-ak godina nije mogla ostati u drugom stanju, odjednom se nalazi u vihoru rata i komforan stan zamjenjuje podrumom, kolektivnim smještajem i život se svodi na puko preživljavanje. Potpuno nestaje svaka misao o potomstvu, kome bi palo na pamet da rađa i odgaja djecu u podrumu, pod granatama. Međutim, ubrzo dolazi do trudnoće i ona rađa zdravu djevojčicu. Čim je nestala svaka tenzija, došlo je do realizacije.
Imati neku želju, znači nemati određenu stvar. Mi smo skrojeni tako da obično nismo zadovoljni sa onim što imamo i to nas stalno navodi na nove želje. Dok želimo, mi smo u stanju praznine ili gladi. Želje potiču od uvjerenja da nas može usrećiti nešto izvan nas. Visoko razvijene osobe prestaju biti vezane željama. Ne zato što se asketski odriču materijalnog svijeta, jer bi to značilo jedan vid patnje, već što su u stanju "jesam" (sadašnjem trenutku) potpuno sretni i ispunjeni. Samac je uvjeren da može biti sretan ako pored sebe ima partnera, osoba bez djece ima snažnu želju za potomstvom, bolesnik želju da ozdravi, siromah ima ogromnu potrebu za novcem. Kada se sve to postigne, nastaju nove želje, jer se time ne dostiže punoća. Nešto nam biva uzeto ili dato sa razlogom. Bogat čovjek ne mora biti sretan, niti siromah nužno mora biti nesretan. Naš psihološki sklop vjeruje da je sreća stanje ravno količini ispunjenih želja. Novogodišnje i rođendanske čestitke uglavnom kažu "želim da ti se ispune sve želje, da imaš para, ljubavi, zdravlja" i bit sreće svode na imanje, posjedovanje nečega. Kada je riječ o afirmacijama, one nikako ne mogu nadjačati naša uvjerenja.
Želja (nemanje, ono što nije) zasjenjuje ono što imamo, nezadovoljstvom postojećim stanjem, neprihvatanjem, pojačavamo vibraciju "nemati". Žena iz navedene priče je tipičan primjer, njen život je bio zasjenjen onim što nije imala i pojačala vibraciju "nemanja" djeteta. S druge strane, vidimo kako jedan šok i preokret u životu osobe, mijenjaju situaciju. Univerzum nam ponekad donese šokantan preokret života ili iznenadni gubitak. Želja ili kama nas zatvori nezadovoljstvom i tu postoji ogromna tenzija da se pusti ta lastika koju smo zategli. Umjeren i uravnotežen život je najveće bogatstvo i najveća umjetnost.
Afirmacije nisu samo stvar verbalnog izraza, ja ću sad izgovarati neku rečenicu i promijeniti svoje stanje. To je nemoguće i zbog toga masa ljudi kaže "radio sam afirmacije, ali to je bezveze, nema nikakvog efekta". Prvi korak ka uspjehu jeste prihvatanje stanja, svog života kakav jeste i življenja u sadašnjem trenutku sa osjećajem potpunog ispunjenja i sreće. Da li to znači da bolestan čovjek može biti sretan? Da li to znači da osoba koja prolazi kroz razvod braka može u ovom trenutku biti sretna? Koja je doživjela gubitak ili tragediju? Da bi se krenulo ka iscjeljenju, potreban je samo jedan trenutak da uhvatimo tu iskru svjetla unutar sebe i osjetimo beskrajni, blaženi mir. Kada jednom osjetimo to stanje, postaje nam poznato i stalno težimo ka njemu. Tu se oživljava jedno izgubljeno sjećanje, odnosno znanje. Mi dobro poznajemo ugodnost tog osjećaja sreće, ali ga iz bezbroj razloga zatomljujemo, jer vjerujemo da ne možemo biti sretni dok se ne ispune određeni uslovi i tako stvaramo alibi za svoje stanje - kako ću biti sretan, kad je oblačno vrijeme, kad mi plaća kasni, kad država propada, kad sam u svađi sa partnerom...Ubijeđeni smo da u stanju zabrinutosti imamo kontrolu nad situacijom i čini nam se da je to normalno stanje. Bojimo se opustiti, da ne bismo zaboravili brige, jer je sasvim normalno biti zabrinut. Patnja je stanje koje treba iscijeliti, a ne održavati. Kakve to veze ima sa afirmacijama? Možda i ne treba poseban odgovor, ali dosta ljudi živi u prošlosti i plaši se pustiti svoju patnju, jer se čini da time povređuje neku osobu ili sjećanje na nju. Uvjereni da nemaju pravo na sreću. Svi mi imamo ukorijenjena uvjerenja o svojoj vrijednosti. Ako duboko vjerujemo da nešto zaslužujemo, da nam prirodno pripada, nije nam teško doći do toga. Svaki uspješan atletičar, još prije trke mora sebe vidjeti na cilju i prirodno preuzeti pobjednički pehar prije nego se to zaista dogodi. Ne zato što to želi, već zato što zna da mu pripada. A željeti i znati su dva različita stanja i emituju potpuno različite vibracije.
Afirmacije su u verbalnom smislu vezane za grlenu čakru. Međutim, afirmacije se rade cijelim bićem, a um je glavni ometač. Um je vezan za ego, znanje za svijest i oni su u obrnuto proporcionalnom odnosu. Da bismo pojednostavili stvar, kada ujutro ustanemo, znamo da trebamo na posao, cijelim bićem znamo da je tako i sve se odvija u pravcu da se to i dogodi, svaka kretnja i misao su na toj vibraciji. Prirodno i bez napora vjerujemo i znamo da će se to dogoditi jer sebe već vidimo u kancelariji, trgovini, fabrici. Međutim, kada bi se probudili i pomislili da ćemo na posao otići skupocjenim ferarijem, um bi pružio snažan otpor, jer znamo da nam takav luksuz ne pripada, zbog čega vjerujemo da je nemoguće i svaka naša ćelija će emitovati takvu vibraciju. Dakle, naše cijelo biće je učinilo kontra-afirmaciju od "imati". Zbog takvih stvari, sami stvaramo platformu da se cijeli život vrtimo oko iste ravni ili istog kvaliteta života. Nama je lako stvoriti viziju sebe na poslu, ali teško možemo stvoriti osjećaj sebe u tom automobilu. Razlika je u poznavanju osjećaja. Ako nikada nismo bili na moru, možemo se samo udaviti u vodi kada uđemo u nju. Ali, plivati svi znamo, ono je dio zaboravljenog znanja. Jer mi samo možemo "naučiti" ono što već znamo, odnosno oživjeti sjećanje. Možemo se udaviti samo zbog neznanja. Možemo se plašiti vode i misliti da ne znamo plivati, ali ono što mislimo je često u suprotnosti sa onim što znamo i dio je blokirajućeg mehaniizma uma, odnosno ega koji se bori protiv svjetla.
Želja (nemanje, ono što nije) zasjenjuje ono što imamo, nezadovoljstvom postojećim stanjem, neprihvatanjem, pojačavamo vibraciju "nemati". Žena iz navedene priče je tipičan primjer, njen život je bio zasjenjen onim što nije imala i pojačala vibraciju "nemanja" djeteta. S druge strane, vidimo kako jedan šok i preokret u životu osobe, mijenjaju situaciju. Univerzum nam ponekad donese šokantan preokret života ili iznenadni gubitak. Želja ili kama nas zatvori nezadovoljstvom i tu postoji ogromna tenzija da se pusti ta lastika koju smo zategli. Umjeren i uravnotežen život je najveće bogatstvo i najveća umjetnost.
Afirmacije nisu samo stvar verbalnog izraza, ja ću sad izgovarati neku rečenicu i promijeniti svoje stanje. To je nemoguće i zbog toga masa ljudi kaže "radio sam afirmacije, ali to je bezveze, nema nikakvog efekta". Prvi korak ka uspjehu jeste prihvatanje stanja, svog života kakav jeste i življenja u sadašnjem trenutku sa osjećajem potpunog ispunjenja i sreće. Da li to znači da bolestan čovjek može biti sretan? Da li to znači da osoba koja prolazi kroz razvod braka može u ovom trenutku biti sretna? Koja je doživjela gubitak ili tragediju? Da bi se krenulo ka iscjeljenju, potreban je samo jedan trenutak da uhvatimo tu iskru svjetla unutar sebe i osjetimo beskrajni, blaženi mir. Kada jednom osjetimo to stanje, postaje nam poznato i stalno težimo ka njemu. Tu se oživljava jedno izgubljeno sjećanje, odnosno znanje. Mi dobro poznajemo ugodnost tog osjećaja sreće, ali ga iz bezbroj razloga zatomljujemo, jer vjerujemo da ne možemo biti sretni dok se ne ispune određeni uslovi i tako stvaramo alibi za svoje stanje - kako ću biti sretan, kad je oblačno vrijeme, kad mi plaća kasni, kad država propada, kad sam u svađi sa partnerom...Ubijeđeni smo da u stanju zabrinutosti imamo kontrolu nad situacijom i čini nam se da je to normalno stanje. Bojimo se opustiti, da ne bismo zaboravili brige, jer je sasvim normalno biti zabrinut. Patnja je stanje koje treba iscijeliti, a ne održavati. Kakve to veze ima sa afirmacijama? Možda i ne treba poseban odgovor, ali dosta ljudi živi u prošlosti i plaši se pustiti svoju patnju, jer se čini da time povređuje neku osobu ili sjećanje na nju. Uvjereni da nemaju pravo na sreću. Svi mi imamo ukorijenjena uvjerenja o svojoj vrijednosti. Ako duboko vjerujemo da nešto zaslužujemo, da nam prirodno pripada, nije nam teško doći do toga. Svaki uspješan atletičar, još prije trke mora sebe vidjeti na cilju i prirodno preuzeti pobjednički pehar prije nego se to zaista dogodi. Ne zato što to želi, već zato što zna da mu pripada. A željeti i znati su dva različita stanja i emituju potpuno različite vibracije.
Afirmacije su u verbalnom smislu vezane za grlenu čakru. Međutim, afirmacije se rade cijelim bićem, a um je glavni ometač. Um je vezan za ego, znanje za svijest i oni su u obrnuto proporcionalnom odnosu. Da bismo pojednostavili stvar, kada ujutro ustanemo, znamo da trebamo na posao, cijelim bićem znamo da je tako i sve se odvija u pravcu da se to i dogodi, svaka kretnja i misao su na toj vibraciji. Prirodno i bez napora vjerujemo i znamo da će se to dogoditi jer sebe već vidimo u kancelariji, trgovini, fabrici. Međutim, kada bi se probudili i pomislili da ćemo na posao otići skupocjenim ferarijem, um bi pružio snažan otpor, jer znamo da nam takav luksuz ne pripada, zbog čega vjerujemo da je nemoguće i svaka naša ćelija će emitovati takvu vibraciju. Dakle, naše cijelo biće je učinilo kontra-afirmaciju od "imati". Zbog takvih stvari, sami stvaramo platformu da se cijeli život vrtimo oko iste ravni ili istog kvaliteta života. Nama je lako stvoriti viziju sebe na poslu, ali teško možemo stvoriti osjećaj sebe u tom automobilu. Razlika je u poznavanju osjećaja. Ako nikada nismo bili na moru, možemo se samo udaviti u vodi kada uđemo u nju. Ali, plivati svi znamo, ono je dio zaboravljenog znanja. Jer mi samo možemo "naučiti" ono što već znamo, odnosno oživjeti sjećanje. Možemo se udaviti samo zbog neznanja. Možemo se plašiti vode i misliti da ne znamo plivati, ali ono što mislimo je često u suprotnosti sa onim što znamo i dio je blokirajućeg mehaniizma uma, odnosno ega koji se bori protiv svjetla.
15. lis 2014.
Moć vode
Voda je medij (element) vezan za naš psiho-emocionalni sklop i sfere nesvjesnog. Poznato je da se japanski naučnik, Masaru Emoto, bavio istraživanjem vode, zamrzavajući nekoliko hiljada različitih uzoraka vode i posmatranjem njihovih kristalnih formi. Tom prilikom uočeno je da kristali vode nepogrešivo reaguju na određene zvučne forme (frekvencije riječi ili melodije), pa čak i na esencijalno ulje određenog cvijeta, kristal vode je reagovao tako što je formirao oblik tog cvijeta. Evidentno je da voda veoma lako usvaja i memoriše informacije, ali isto tako, možemo zaključiti da je voda čisto, izvorno znanje, inteligentna sila koja je sama po sebi pasivna sve dok ne dođe u kontakt sa određenim informacionim poljem, gdje se počinje ponašati u skladu sa primljenom informacijom.
S druge strane, od pamtivijeka se voda koristi za čišćenje i otpuštanje nečistoća, kao i u raznim ritualima duhovnog liječenja i narodnih bajalica u kojima se vodi predaje "da odnese urok" ili se na vodu uče razne molitve, stavljaju zapisi i sl., te se ta voda koristi za piće, kupanje ili čišćenje prostora.
Mi proživljavamo različita životna iskustva koja ostaju zabilježena u rezervoarima nesvjesnog kao psiho-emocionalni utisci. Ako smo jednom imali neprijatno iskustvo sa nekom osobom, cijeli život nosimo taj ožiljak i plašimo se ponovnog kontakta sa tom osobom, imamo jako uvjerenje koje nas podsjeća da se držimo što dalje, kako se ne bismo ponovo opekli. Kad god ugledamo tu osobu ili mislimo na nju, naše vodeno tijelo ili psiha reaguje stvaranjem istih kristalnih oblika. Prijatna iskustva dovode do stvaranja pravilnih oblika, poput cvijeta, pahuljice i sl., dok negativna iskustva stvaraju kristal slomljene ili nepravilne strukture. Dokle god postoji negativna reakcija na određenu misao ili pojavu, to je znak poremećaja kristalne strukture i postojanja iskrivljenih formi (uvjerenja). Naš fizički lik, izraz lica, sjaj u očima, čistoća kože govore o dominantnim formama unutar nas. Afirmacije "ja sam sretan", "ja sam zdrav", "ja sam bogat" imaju svrhu da liječe te nepravilnosti, ali dosta osoba će reći da ne osjeća nikakve efekte afirmacija. Problem je što su afirmacije prezentovane na potpuno pogrešan način. Mi imamo čitav sistem informacija unutar nas. Imamo programe, iskustva, bolesti, način reagovanja, odbrambene mehanizme, imamo osobe koje su smještene u svoje foldere - "poželjan, nepoželjan, simpatičan, antipatičan" i u našem supitlnom psiho-emocionalnom tijelu oni su zabilježeni kao informacija, koja bi se mogla okarakterisati kao odgovarajuća kristalna forma. Sve je na suptilnim nivoima stvar božanske geometrije i svaki se energetski obrazac može okarakterisati numerički ili geometrijski. Sve ima svoj proces nastajanja. O tome dosta govore istočnjačke yantre.
Kada smo depresivni i napeti, okupamo se toplom vodom ili ležimo u kadi vode i osjećamo kako napetost popušta. Većina nas, idealan odmor zamišlja negdje na moru, skoro je nezamislim odmor bez vode, boraveći u morskoj vodi, otpustimo i zaboravimo sve probleme, osjećamo se jako ugodno i opušteno. Voda je medij oslobađanja, otpuštanja. Čista prirodna voda ima informaciju od minerala sa kojima dolazi u dodir zbog čega postaje ljekovita. Voda je pasivan, reaktivan element, za razliku od vatre koja je aktivna. Voda samo reaguje na određenu informaciju, pri čemu stvara oblik. Ona se ne bori, ne odupire, već usvaja, prihvata, prilagođava. Pogledajmo kapljicu vode, ona se ničemu ne odupire, već jednostavno teče i spaja sa drugim kapljicama, tvoreći okean. Ona se prepušta i tako sebi produžava život. Kada bi se kapljice vode ponašale poput nas, zgrčeno i odvojeno, imali bismo bezbroj pojedinačnih kapljica koje bi ubrzo usahle.
S obzirom da je voda prijemčiv element, ona će veoma lako očistiti prljavštinu (informaciju) na način da je prihvati k sebi i ima sposobnost izravnanja nepravilnosti. Slana morska voda je idealan čistač. Da nije tako, zamislimo šta bi bilo sa silnim uginulim morskim životinjama ili zagađenim rijekama i kanalizacijom koje se slijevaju u more. Voda apsorbuje najveće nečistoće i otpad. Morska so poništava sve informacije i idealan je energetski čistač. Naše suze su slane i one nas emotivno pročišćavaju.
Duhovni iscjelitelji koriste vodu u koju su pohranili određenu informaciju. Islamska religija nudi dosta različitih molitvi i ajeta iz Kur'ana koje mogu biti izučene na vodu, da se zatim ta voda pije. Kada pogledamo bukvalni prevod određene molitve, ona nema direktnu vezu sa problemom koji imamo, već nosi univrzalnu poruku. Mi ćemo se možda pitati kako ja mogu učenjem ove molitve riješiti problem koji imam. Odgovor je više nego jasan. Univerzum je mnogo inteligentniji od nas. Mi imamo dosta informacijskih grešaka, zbog čega se držimo i nekih nezdravih uvjerenja, patimo od nedostatka ljubavi i sl. Učenjem molitvi, mi radimo na ispravljanju takvih grešaka i time ozdravljujemo kompletan sistem, a ne samo jedan problem. Učenjem molitve na vodu mi pojačavamo njenu vibraciju koja dopire do svake ćelije organizma.
S druge strane, imamo različite oblike "iscjeljivanja" problema koji su u širokoj upotrebi. Žena se obrati duhovnjaku jer je muž vara. Ovaj joj da vodu i kaže da je sipa mužu u jelo i piće. Ona ne poznaje sadržaj informacije koja je pohranjena u vodi. Nakon izvjesnog vremena, dođe do prividnog poboljšanja, ali se kasnije vraća na staro. Tu je problem mnogo kompleksniji, jer je prevara samo posljedica nečega, a ne uzrok. Žena vidi ljubavnicu kao uzrok svojih problema. Vidi muža koji griješi. Tu je fokus izmješten izvan nje. Nema sagledavanja niti priznanja vlastitih grešaka i ona postaje apsolutna žrtva. Žena ima savršen alibi za mržnju, netrpeljivost, negativne misli, uz punu podršku bliskih osoba. Tu se stvara dosta novih informacionih nepravilnosti i situacija se pogoršava. Ovakvi, pogrešni načini "liječenja" samo doprinose pogoršavanju situacije. Međutim, komercijalni vidovnjaci i duhovnjaci su uglavnom vođeni ličnim interesima i svjesno griješe, jer kada bi rekli ženi da treba iscijeliti svoje greške i nepravilnosti, to ne bi bila "roba" po koju je dotična došla i izostao bi finansijski rezultat.
Fizički efekti molitvi:
14. lis 2014.
Koliko dajemo
Naš um je konstantno izložen pritisku različitih očekivanja. Očekujemo bolju situaciju u državi, stalno osuđujemo političare da su nas odveli u propast, očekujemo bolje finansije, očekujemo da ćemo jednog dana imati veću dozu komfora i uživanja, očekujemo da nas ljudi poštuju i uvažavaju i sl. U suštini, očekivanja se temelje na jednostranom principu dobiti. Po nekom nepisanom pravilu, smatramo da zaslužujemo bolji državni sistem, bolja primanja, bolji život, da postoji određena sila koja će konstantno biti usmjerena na naš boljitak i nastojimo pronaći krivca zbog čega to nije tako. Nikada ne prestajemo tražiti novu "muzilicu" koja će nas održavati u životu. Svi se na neki način oslanjajmo na spoljne izvore energije, ukalupljeni u sistem uzimanja. Kao dio te nezadovoljne mase, sklanjajući se iza kolektivnih obrazaca, zanemarujemo svoju individualnu odgovornost i moć.
Kaže se, bolja je ruka koja daje, od ruke koja prima. To je opšte načelo univerzuma, prema kojem je onaj koji daje u poziciji moći. Davanje potiče iz stanja moći, ali ne u egoičkom smislu. Matematički gledano, na skali ega, božansko stanje je ravno nuli, a to je stanje potpune moći. Numerički gledano, nula je ta koja brojevima daje moć, ako dodamo nulu, vrijednost broja se povećava, uprkos tome što je ona u suštini "ništa". Što smo bliže tom stanju ništavnosti, to nam materijalne stvari imaju manju vrijednost i nismo toliko vezani za novac ili druge stvari, pa ih nesebično dajemo drugima. Biti moćan, znači biti toliko svjestan svoje unutrašnje snage, da apsolutno prestaje svaka potreba za njenom spoljašnjom potvrdom. Drugo načelo davanja kaže da lijeva ruka ne treba znati šta radi desna. Zapravo, treba prevazići svaku potvrdu za samoreklamiranjem, pa makar to bilo u najužim porodičnim krugovima, trebamo odustati od potrebe da nas drugi pohvale ili doživljavaju kao dobročinitelje. Mišljenje drugih je nevažno. Važan je naš odnos sa univerzumom, važno je biti što bliže stanju nule. To da li imamo lijepu haljinu, automobil ili nas smatraju uspješnim i bogatim, dio je mahamaye ili kosmičke iluzije. Što smo svjesniji, sve manje se prezentujemo kroz ono što posjedujemo, a sve više kroz ono što jesmo. Dominantni osjećaj nas čini onim što jesmo. Osjećaj u svom izvornom obliku je ljubav, modifikovan egom pretvara se u različite strahove i mržnje. Reci mi šta osjećaš u ovom trenutku i reći ću ti ko si. To je naš primarni identitet. Ako si u ovom trenutku opterećen mržnjom prema bilo kome ili čemu, ti si daleko na skali ega u plusu i radiš u njegovu korist. Primjećujemo da se ljubav i ego ne podnose. Očišćeni od ega jesmo čista ljubav, što je božansko stanje, odnosno, matematički rečeno, ljubav je čista nula. Ne možemo je vidjeti, nacrtati, opipati, ali ona je moć i ona uvećava vrijednost. Sve čemu dodamo ljubav, uvećavamo mu vrijednost. Zapravo, u stanju ljubavi smo veoma moćni i ljubav je zaista moćna formula života.
Ponašajući se kao ruka koja prima (a ne daje), nastojimo obezbijediti što više zaliha novca i hrane i stalno strahujemo od neimaštine. Zbog tog straha nismo u stanju dijeliti drugima ono što imamo, jer se plašimo da ćemo ostati bez ičega. Kada bi se svaka kapljica vode ponašala tako, nikada ne bismo imali priliku upoznati ljepotu okeana.
Ćelije raka su nekada bile dio zajednice, radile za dobrobit cijelog organizma (mikrokosmosa), ali odjednom počinju da se ponašaju drugačije, buntovnički, bez želje za razmjenom i saradnjom, okreću se vlastitom razvoju, hraneći se zdravim ćelijama. Vođena sopstvenim interesom, takva ćelija ruši cijeli sistem, ali i samu sebe, jer njen vijek trajanja zavisi od cjelokupnog organizma. Ćelija raka nije u stanju da stvara, već samo uzima ono što su drugi stvorili. Takvim sistemom ponašanja, stvaramo oružje koje nas ubija. Bilo koja negativna informacija se multiplicira na ćelijskom nivou. Zašto bi se naše ćelije ponašale drugačije od nas? Lišene ljubavi, multipliciraju taj osjećaj na milione puta i u jednom trenutku, određena ćelija otkazuje poslušnost i počinje da kopira taj obrazac. Poznato je dosta slučajeva duhovnog iscjeljenja, što potvrđuje da je svaka bolest poremećaj božanske geometrije i informacionog polja.
Kada je riječ o davanju, sam osjećaj nesebičnog davanja iz ljubavi stvara slično informaciono polje koje multiplicira osjećaj dijeljenja, podstičući ćelije na saradnju. Kroz takav princip djelovanja, činimo dvostruku korist - sebi i drugome. Sufijsko učenje kaže da nema veće sreće od činjenja molitve za drugoga. Moliti tajno da se drugome (poznatom ili nepoznatom) ispuni želja ili potreba je jedan uzvišen način približavanja najvišim duhovnim sferama. I Gurđev navodi da se molitva prima tek iz trećeg puta - prvi put molimo za roditelje, druga molitva je za komšije (prijatelje), a trećom molimo za sebe.
Završiću ovaj tekst jednim divnim citatom iz Transurfinga:
"Ako želite da vam odraz u ogledalu krene ususret,sami učinite prvi korak prema naprijed. Želite od čovjeka dobiti priznanje i poštovanje? Ne zahtijevajte ih. Poštujte vi njega i potrudite se da se osjeća značajnim u vašim očima. Odrecite se namjere da nešto dobijete, zamijenite je namjerom da nešto date i dobit ćete ono čega ste se odrekli.
13. svi 2014.
Ljubav vs Strah
Svjedoci smo današnjeg vremena u kome je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne tržne centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći na policama nešto što bi ih učinilo zadovoljnim.
Nikada se nije posjedovalo više odjeće i obuće, automobila, namještaja, punih frižidera i lijepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije je obrnuto proporcionalna vrijednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega. Ego je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i parališe našu sposobnost za davanjem i primanjem ljubavi. Ali, u pozadini tih materijalnih posjeda, stoji ogroman novčani dug i kreditna zaduženja, velika energetska rupa, jer trošimo ono što nemamo i tako naš opstanak zapravo predstavlja laž i fasadu, isto tako je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava o nama koju prezentujemo prema svijetu. Ta predstava je mjehur od sapunice koji stalno strahuje od pucanja. Svijet je pun tih mjehurića, tržni centri, ulice, automobili. Kada mjehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa. Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti "nešto". Ako bismo se pitali šta smo, kako bismo definisali sebe? Uspješan ljekar, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga - mi nismo ništa od toga, to su samo definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u definiciji uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo da definišemo ljubav, ona nestaje. Osho je to lijepo opisao kroz upoređivanje sa cvijetom. Suština cvijeta je miris, ako ga rastavimo na dijelove da bismo otkrili kako funkcioniše, uništićemo svu njegovu ljepotu. Ljubav jednostavno znači jesam (biti), kao što svjetlo jednostavno jeste tamo gdje god mu je dozvoljen prolaz, bez napora, tako je i ljubav svjetlost koja se bez prisile prostire tamo gdje nema prepreka.
Ljudi su često u dilemi, jer "od ljubavi se ne živi", pa postaju kruti praktičari koji samo vjeruju u ono što mogu vidjeti i opipati, "vole" samo one od kojih imaju interesa i kvalitet života mjere stečenim bogatstvom, kvalitet braka mjere godinama provedenim skupa, obolijevaju u srednjoj životnoj dobi od visokog pritiska, srčane aritmije i ostatak života provedu na lijekovima. Važno im je da imaju dobro izgrađenu kuću sa kovanom ogradom, opasanu zidinama iza kojih će se izolovati od ostatka svijeta, na bankovnom računu će stajati pozamašna suma koju se nikada neće usuditi da potroše i stalno će živjeti u strahu za svoj život i imovinu.
Čuveni njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnom nivou, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše.
Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta. Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no mi odlazimo ljekaru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar. Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta. Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se "objektu" prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama. Svaka blokada jeste poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorisati. Naša duša konstantno reaguje na različite načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem. Alternativne veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa opštim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu neuspješnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu. Na božanskom nivou, ne postoji bezvrijedna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je patnja.
Patnja je odraz neznanja (avidye). Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku natprirodnu pojavu), kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama. Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije. Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljašnje faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će da sagori sva ta uvjerenja.
Nekima je prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu da uživaju u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion različitih adresa, na naše ćelije i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.
Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast. Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet posmatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program "zadržavanje" tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu. S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen. Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha? Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma. On ne može ući u srce. Anahata (srčana čakra) u prevodu znači "netaknuto", nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom. Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.
21. stu 2013.
Ljubomora
"Ljubomora je, kao i zavist, diskvalifikacija sebe.
Osobe koje sebe bezuvjetno vole nisu ljubomorne,
jer im ljubav nije prijetnja.
Ljubav nije prijeteća. Izostanak ljubavi jeste.
Pomanjkanje ljubavi dolazi od nedovoljno ljubavi
prema samom sebi"
(Citat iz knjige "Zamolite svoje anđele")
Često možemo čuti ili i sami znamo reći "ljubomoran sam, ali u granicama normale", prihvatajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan. E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što "malo" bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma. Ta ljubomora u granicama normale jeste zapravo signal da smo oboljeli od karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne preduzmemo. Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva.
Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni sa dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo surovo odbačeni kao najveće siroče. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju upoređujući nas sa braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od nas. Često imam priliku čuti od jedne osobe kako u zvijezde ukiva svog (mlađeg) sina, kako je pametnica, kako je umiljat, kako dobro uči, zna da čuva svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikada ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike. I velika je istina, da kritika ubija ljubav. Ima jedna poslovica koja kaže: "ako hoćeš da razviješ ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši". Pohvala je najbolji podsticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji prave strašne greške. U kasnijem životu ponovo oživljavaju iste slike kroz odnose sa partnerima i drugim osobama. Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo dijete sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi. S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre, oni nisu navikli ništa da dijele, oni su maženi, paženi, sve je samo njihovo. Ona opet mogu razviti drugačiji defekt a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet podstiče ljubomoru uvijek kada se "predmet" želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje.
U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jeste, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili dati kompliment, kupiti poklon, podstaći pozitivnu emociju, podstaći ga da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli. Zato je bolje ubijati ga u pojam i ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je ostavio svoje prljave čarape. Kada nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo "samoubistvo" preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i kritičarke. Šta smo tad uradili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada se to desi - kuku majci, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala, peglala, kuhala, rodila djecu. E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u djetinjstvu - roditelji nas nisu učili kako da volimo sebe, već su uslovljavali našu ljubav - voljeću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušna, ako, ako, ako, hiljadu uslova smo morali svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni. Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu, vjerujući da žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe. A kada se to desi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno isjeljujemo od svih oblika bolesti. I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo svoj odraz u ogledalu!!! Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.
Pretplati se na: Postovi (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар