Ona je most koji povezuje ovaj materijalni s duhovnim svjetovima
.
U ovom tekstu steći ćete uvid u ono što
većina znanstvenika do danas ipak nije otkrila u vezi te intrigantne
žlijezde, a što mistične tradicije i ezoterijske škole odavno znaju –
epifiza je poveznica naših fizičkih i spiritulnih svijetova, zbog čega
ju možemo nazvati i duhovnom žlijezdom.
Ona je kroz stoljeća zaokupljala misli
raznih filozofa, mudraca i duhovnih učitelja koji su vjerovali u njen
poseban značaj. Najpoznatiji među njima je bio francuski filozof René
Descartes koji je u 17. stoljeću pobudio opće zanimanje za tu
misterioznu žlijezdu i njenu funkciju kroz svoja djela, čijih je bila
česta tema. Najveći značaj za njega je predstavljala ideja o epifizi kao
mjestu na kojem nastaju misli, jer ako je tome tako, to je ujedno i
mjesto dokaza našeg postojanja.
Do nje je došao povezivanjem znanja
fiziološke činjenice o epfizi, kao jedinom jednostrukom organu u mozgu, i
konteplacije o mislima, kojih ne možemo imati više odjednom, već se one
se produciraju jedna po jedna, što ga je navelo na zaključak o mjestu
njihova nastanka. Ideja je to koja je sadržana u njegovoj najpoznatijoj
izreci: ”Mislim, dakle, jesam!”. Bitno je naglasiti da je Descartes
vjerovao da je mišljenje duhovni fenomen kojeg nam omogućuje naša
božanska priroda, te da su misli izraz i dokaz postojanja duše. Zbog
toga je epifizu nazvao ”sjedištem duše”.
Ona je točka susreta duše i tijela i
točka njihova ispreplitanja i međudjelovanja – ”tako visi između kanala
koji sadrže animalne duhove (koji upravljaju razumom i prenose osjećaj i
pokret) da je oni mogu pomicati… i prenosi to kretanje na dušu… I
obratno, tjelesni stroj tako je ustrojen da svaki put kada duša ili bilo
koji drugi uzrok pomakne žlijezdu na ovu ili na onu stranu, ona gura
animalne duhove koji je okružuju u pore mozga.”
Inače, ta ideja, sadržana u citatu iz
prethodne rečenice, datira iz davnog 3. stoljeća pr. Kr. i Descartes ju
je preuzeo od grčkog liječnika Herofila koji je dokumentirao ovakve i
slične svoje opservacije tokom seciranja ljudskih tijela. I Herofil je
već tada uvidio njenu veliku ulogu u razvoju ljudske svijesti i duha, te
ju je nazvao ”portalom koji vodi do našeg pravog Ja”.
Popularnost pinealne žlijezde na neko
vrijeme jenjava, iako su se razni mistični tragači, među kojima je bila i
osnivačica teozofskog pokreta Helena Petrovna Blavatsky, zabavljali
odgonetavanjem njenih tajni iza zastora. Blavatsky je razvijala koncept
ezoterične pinealne žlijezde za koju kaže da predstavlja ključ do
najvišeg stupnja božanske svijesti u čovjeku – to je svijest koja
podrazumijeva njegov sveznajući, duhovni i sveobuhvatni um. Povezala ju
je sa (trećim) okom Šive koje je kod ljudi prestalo djelovati jer su
zaglibili u kaljuži materije i potpuno se prestali baviti duhovnošću.
Zaključila je da je uspavana pinealna
žlijezda modernog čovjeka atrofiran ostatak tog organa duhovne vizije.
Ona smatra da kad se njen uspavani mehanizam pokrene (a o načinima
njegova pokretanja smo pisali u prvom tekstu), da on tada ”nosi duhovnu
viziju ega do najviših razina percepcije, gdje mu se vidokrug otvara i
proširuje prije nego što postane gotovo beskonačan”. Njezine ideje su
bile držane u tajnosti i poznate tek užem krugu ljudi toga vremena, a
popularnost su stekle puno kasnije.
Tako da ih, nakon Descartesa, na svjetla
pozornice ponovno dovodi, također francuski filozof i pisac, Georges
Bataille tek početkom 20. stoljeća. On uvodi koncept “pinealnog oka” kao
slijepe mrlje i organa uzbuđenja i delirija kao protutežu zapadnjačkom
racionalizmu. Vjeruje da njegova pozicija u mozgu otkriva njegovu tajnu
narav – pogled u Prazninu (po budističkom duhovnom učenju – praznina
(od) inherentnog postojanja, nema identiteta, vjerovanja, misli, svi
fenomeni nemaju inherentno postojanje, odnosno ne postoje izvan nas,
nestvarni su) koji često može rezultirati ekstatičkim vizijama (Praznina
ne negira sav taj ples mnoštva pojava koje se ukazuju bezbrojnim živim
bićima, ona samo govori da su te pojave nestvarne). One se događaju zato
što većina frekvencija koje epifiza hvata iz različitih magnetskih
polja nisu u našem percepcijskom dometu, pa ih ponekad percipiramo kao
razne neobične boje, zvukove i geometrijske oblike.
Trećim okom možemo vidjeti i spoznati
sebe kao multidimenzionalna bića. Ono je naš osobni portal kroz koji se
naši razni aspekti sa viših razina mogu spustiti u ovu zemaljsku
realnost i kroz koji možemo biti u kontaktu sa nebrojenim relanostima i
aspektima sebe koji postoje na višim razinama. Tu konekciju nam
omogućava konstitucija epifize koja je ispunjena tekućim svjetlom i
sačinjena od mikro-kristala kalcita.
Kristal je čvrsta tvar u kojoj su atomi,
molekule ili ioni raspoređeni u uredan, ponavljajući uzorak. Američki
znanstvenik Marcel Vogel je u svojim istraživanjima pokazao da bi taj
uzorak u kristalima epifize mogao biti modificiran uzorcima misaonih
valova. Ljudi imaju razne misli koje možemo posložiti u misaone obrasce
koji će se međusobno razlikovati po energetskoj putanji i određenoj
frekvenciji koju nose. Tako obrasci misli koje su povezane sa strahom u
sebi nose niske frekvencije, dok se više frenkvencije vežu na obrasce
koji u sebi nose energiju ljubavi.
Kristali mogu pokupiti te frekvencije,
pohraniti ih i odašiljati. I slično kao što se mogu koristiti da
sačuvaju određeni softverski kompjuterski program, tako mogu sačuvati i
neki misaoni obrazac ili program. Frekvencije misli koje se pojavljuju
pohranjuju se na hard disk našeg tjelesnog kompjutera – mozga, a svojim
čestim ponavljanjem stvaraju obrasce koji nas još dodatno potiču na
ponavljanje određenih programa. To je zato jer kada se nađemo u nekoj
novoj situaciji uglavnom posežemo za starim, poznatim obrascima i oni
nam služe kao alat za prosudbu i snalaženje. Na taj način nas naša
prošlost određuje i, ovisno kroz koje energetske obrasce je češće
vibrirala, stvara navike života u strahu ili života u ljubavi.
Zbog svega toga je jako bitno što
mislimo i na koji način razmišljamo. To je bitno i za količinu svjetla
koju će epfiza biti u mogućnosti prihvatiti. Što više svjetla možemo
pohraniti u tijelu, to će naša osobna vibracija biti viša. Što nam je
osobna vibracija viša, to nam je lakše nositi se sa nižim vibracijama,
koje će i onako puno rijeđe dolaziti u kontakt sa nama jer će ih naša
vibracija unaprijed odbijati. Kada odbacimo kontrolu i prepustimo se
svojoj duši u potpunosti, dopuštamo da se kozmičko svjetlo i bezuvjetna
ljubav unesu u pinealnu žlijezdu. Njihova energija podiže rezonanciju
naših moždanih valova, svijesti, misaonih obrazaca i percepcije. Zato je
krajnje vrijeme da probudimo svoju epifizu i počnemo rezonirati sa
kozmičkom svijesti. Ako ne sada, a kada?
Ako si cijeli život zatvoren u jednom u
podrumu, u mraku, a bojiš se mraka, znači bojiš se pokrenuti negdje jer
ko zna što se u mraku skriva, ti se ne mičeš sa mjesta. Da li to znači
da postoji samo taj podrum i taj mrak? Za tebe da – i možeš vječno
ostati u tom uvjerenju. Ali, je li to onda istina? Naravno da ne. I tada
to uvjerenje tebi šteti iako ti toga nisi ni svjestan. Izvan tog
podruma je kuća u kojoj je hrpa drugih prostorija, a izvan kuće je
cijeli svijet. I samo da se malo ohrabriš, možda zbog znatiželje, možda
zbog očaja, možda zbog vjere, a možda te izludi to sjedenje u mraku i
taj strah, nije bitno zašto, bitno je samo da se ohrabriš, i kažeš ”Nek
sve ide kvragu, ustajem se i hodam, nema kontrole, nema kalkulacija, pa
nek se desi što se treba desiti, radije ću umrijeti nego i dalje tu
sjediti!”, možda bi tada pronašao prekidač za svjetlo, možda kad i ako
bi upalio svjetlo bi vidio vrata, postao svjestan da ona postoje, da
postoji nešto kroz što možeš izaći van, i samo sa svjesnošću toga
pronašao u tom podrumu i ključ da ta vrata otključaš, onda bi otkrio i
druge prostorije u kući i vrata koja vode u svijet. I to bi postajalo
sve lakše i jednostavnije jer si tamo u tom mračnom podrumu spoznao da
se, ako pobijediš strah, nova vrata otvaraju, da postoji nešto o čemu
jednom nisi mogao ni sanjati, i da upravo sad to iskušavaš!
Mi vam kroz ove tekstove možemo pokazati
vrata i reći što se iza njih nalazi, ali vrata ćete morati otvoriti
sami. Benefiti koje dobivate od toga ne mogu se opisati riječima, ali
zato kad ih skužite znatiželja postaje jača od straha i onda samo
otvarate vrata, hrabro, bez kucanja.
Sve dok se epifiza barem malo ne pokrene
u aktivnost mi se nalazimo u tom podrumu u mraku i nismo ni svjesni
kakve sve potencijale i mogućnosti imamo. Oni se obično svrstavaju u
domenu znanstvene fantastike. Pinealna žlijezda je sjedište kozmičke
svijesti i veže se uz šestu čakru (treće oko) koja se nalazi u području
sredine čela, otprilike 2cm iznad obrva, i sedmu (krunsku čakru) koja
se nalazi na vrhu glave, tik iza tjemena. Kada se ona aktivira
sinkronizira se sa kozmičkom inteligencijom i počinje primati impulse
izravno iz kozmičkog uma. Tada se vibracija misli podiže na isti stupanj
i čovjek dobiva osobni pristup višem znanju i informacijama iz
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Dobivamo i mogućnost uspostave
komunikacije sa svojom dušom ili svojim višim Ja kroz spoznaju
transcendentalne svijesti koja funkcionira izvan ograničenja koje nameće
fizičko materijalno tijelo. Uz pomoć te spoznaje možemo doživljavati i
spontana ili namjerna izvantjelesna iskustva koja nam omogućuju
komunikaciju i prelazak u druge dimenzije, teleportacije, te promjene
izgleda i gustoće tijela.
Epifiza je fizički organ intuicije,
inspiracije, duhovne vizije i božanske misli. I ona nam sama, svojom
vibracijom, potvrđuje našu sposobnost za vidovitost i inutitivnu
svjesnost. Kad god imamo neki dobar predosjećaj, ova žlijezda vibrira
lagano, a kada imamo inspiraciju ili fleš intuitivnog razumijevanja
vibrira jače, iako još uvijek nježno. Kada se uskladi sa srcem (srčanom
čakrom), koje bi trebalo biti centar našeg djelovanja, one postaju jedno
i tvore savršen spoj. Tada smo vođeni nevidljivom rukom Svemira i
možemo se prepustiti životu bez straha jer ćemo uvijek dobiti, kao što
bi nam i dobri stari Rolling Stonesi rekli (pa ćemo ju ubaciti kao
podlogu za čitanje i poticaj http://www.youtube.com/watch?v=PkGrkNu6mDg), možda ne ono što želimo, ali svakako ono što trebamo. Samo ako se ponekad malo potrudimo.
Taj spoj nam može donijeti i duboke
duhovne spoznaje, kao što su dublje razumijevanje života i smrti, i nas
samih unutar toga, shvaćanje da smo kreatori svega i spoznaja više
svrhe koju imamo, i slično. One su često popraćene zasljepljujućom,
blistavom bijelom svjetlosti čijim opisima obiluje zapadna i istočna
mistična tradicija. To ”prosvjetljenje” obično je rezultat napredovanja
svijesti kroz razne razine duhovnog, psihološkog i etičkog razvoja kroz
koje moramo proći da bi uopće došli do svega ovoga o čemu u tekstu
pišemo. Ujedno je i mali uvid u ono što doista jesmo – bića svjetlosti.
Pokretanjem epifize nam se proširuje
percepcija i možemo vidjeti mozaik svoga života u cijelini, spajanjem
njegovih dijelova kojih smo postali svjesni – zašto smo tu gdje jesmo,
što nas je do toga dovelo i kuda trebamo ići. U tome nam pomažu, kako i
novoprobuđena osjetilna iskustva, tako i ona stara koja su sada izuzetno
pojačana, zatim raspoznavanje energetskih polja, mogućnost predviđanja,
boljeg spoznavanja i sjećanja, jasnoća u vezi svega, dobar fokus i
koncentracija, razumijevanje mentalnih pojmova, ali i racionalnost u
rješavanju problema.
Veliki poticaj je i nova percepcija
vremena kojeg počinjemo shvaćati kao iluziju. Uz općenito poboljšanje
vida i vidne oštrine, poboljšava se i imaginacija, sposobnost
vizualizacije, mogućnost viđenja aura, unutarnjih svjetala i bljeskovi
vizija. Često sanjamo i živopisne snove koji djeluju dosta stvarno, te
uz malo vježbe lako postižemo vještinu lucidnog sanjanja. Najdivnije je
to što će nas cijelim putem pratiti osjećaj dubokog mira i blaženstva
jer shvaćamo da smo dio svega i da je sve dio nas, iz čega se rađa
novoprobuđena senzitivnost i suosjećanje za sva živa bića. Na temelju
toga srce i epifiza će nam olakšati čin opraštanja drugima i sebi, te
podariti povećanu sposobnost za iscjeljenje i samoiscjeljenje.
Sve ovo o čemu smo dosad pisali je i
više nego super, ali moramo nakratko pogledati i drugu stranu – što se
događa u obrnutoj situaciji. Ako je epifiza zablokirana može se dogoditi
prebukiranost mislima koje su ometajuće za normalno svakodnevno
fukcioniranje, nemogućnost postizanja fokusa, egocetričnost i
usmjerenost isključivo na sebe, ali strah od razvoja i upoznavanja samog
sebe, te pomanjkanje samopouzdanja. Nemogućnost uživljavanja u
situacije, ostvarivanja zamisli i rješavanja problema, iskrivljena
predodžba stvarnosti i neprihvaćanje istine, te općenito negativan stav i
pogled na svijet i život i osjećaj da nam je život besmislen samo su
neke od mogućih posljedica. Na fizičkom nivou se mogu manifestirati kao
glavobolje, migrene, problemi s vidom, živčanim sustavom, kostima,
genetski problemi… Zapostavljanje epifize, u svakom slučaju, nije
bezazleno.
Ulogu u svemu ovome igraju i hormoni
naše pinealne žlijezde, o kojima smo pričali u prvom tekstu. Kada dobro
funkcioniraju oni nam pomažu da dostignemo viša stanja svijesti kroz
osjećaje smirenosti i centriranosti koje proizvodi serotonin, dok nam
melatonin pak pomaže da ostanemo budni i svjesni u stanjima duboke
opuštenosti kao što su meditacije i lucidni snovi.
Osim hormona, jako zanimljiva je i jedna
izlučevina epifize o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori, a radi
se o halucinogenoj kemikaliji poznatoj kao DMT, odnosno
dimetiltriptaminu, koja se izlučuje u specifičnim situacijama (kao što
su rođenje i smrt, iskustva bliska smrti, duboke meditacije i sl.), a
proizvodi unutarnje slike ili vizije koje nastaju neovisno o izvanjskim
vizualnim podražajima. DMT se naziva i duhovnom molekulom. Osim što se
pojavljuje prirodno u našem tijelu, također je prisutan u biljkama.
Koristi se, kao aktivni sastojak, u napitku Ayahuasci kojeg amazonski
šamani stoljećima piju kako bi uspostavili komunikaciju sa biljkama i
životinjama i inducirali izvantjelesna iskustva, te na taj način
posjećivali druge dimenzije i realnosti.
Izvor: funkymem.compozitivnapsihologija.com
