SVJESTAN ODNOS

DIO II: DJEČACI I DJEVOJČICE, MUŠKARCI I ŽENE

 Prijevod: ariana.crvenka@gmail.com

SMI MI TEŽIMO ISKUSTVU BIVANJA PRAVIM MUŠKARCEM ILI ŽENOM, BIVANJA „ODRASLIM“, ŠTO JE NA DRUGI NAČIN REČENO DA TEŽIMO POSTIĆI EMOCIONALNU INTIMNOST SA SAMIMA SOBOM, MEĐUSOBNO I SA SVIJETOM KOJI SUSREĆEMO. A OPET, NE ZNAMO ŠTO TAKVO ISKUSTVO PODRAZUMIJEVA. NAŠ MODERNI SVIJET NAM NE PRUŽA PRIMJER TOGA ŠTO TO ZNAČI UĆI U AUTENTIČNU INTIMNOST SA BILO KOJIM ASPEKTOM NAŠEG ŽIVOTNOG ISKUSTVA, A KAMOLI SA SAMIMA SOBOM. DOK NAM TAKAV SUSRET OSTAJE STRAN, OSTAJEMO DJEČACI I DJEVOJČICE KOJI GAJE NEREALNE MAŠTARIJE O TOME ŠTO TO ZNAČI BITI „ODRASTAO“. KADA DJELUJEMO PREMA TIM MAŠTARIJAMA ULAZIMO U TEŠKU BOL.

POZIVANJE AUTENTIČNE INTIMNOSTI…

Postoji ogromna razlika između dječaka i djevojčica, te muškaraca i žena. Razlika je u osnoviemocionalna sposobnost, pa stoga nije odmah vidljiva izvana. Na površini se mi odrasli možemo praviti da smo muškarci ili žene, ali kada se primijeni test intimnosti, bilo da se to odnosi na intimnost sa samima sobom, s drugim ili s onime što je za nas Bog, naše autentično stanje se neizbježno otkriva. Mi odrasli smo većinom dječaci i djevojčice u stanju pretvaranja. Budući da se razvoj našeg emocionalnog tijela u modernom svijetu ubrzano umanjuje kad napustimo djetinjstvo, naša prosječna emocionalna dob je oko sedam do četrnaest godina starosti.

Jedan od najbržih načina da prevladamo to zaostalo emocionalno stanje je tražiti autentično iskustvo intimnosti. To je zbog toga što emocionalna intimnost, da bi bila autentična, zahtijeva prisutnost, iskrenost i stoga ranjivost.

Samo si oni emocionalno zreli dopuštaju biti ranjivi.

Samo oni emocionalno nezreli izbjegavaju ranjivost.

Kad pokušavamo iskusiti intimnost postajemo svjesni toga gdje u našem iskustvu želimo pobjeći od susreta, gdje ne možemo biti iskreni i, prema tome, gdje se štitimo od iskustva ranjivosti. Otkrivanje točaka neranjivosti u nama je isto što i otkrivanje točaka straha, ljutnje i tuge. Također je isto što i otkrivanje područja našeg emocionalnog tijela koja su blokirana i stoga zaostala. Zbog toga, jednom kad uđemo na određeni nivo unutarnjeg rada na sebi, jednom kad postignemo određenu razinu intimnosti sa samima sobom, neophodno je da svjesno uđemo u intimni odnos sa drugim ljudskim bićem.

Vjerovati da možemo sami očistiti sve aspekte svog emocionalnog tijela je zabluda. Postoji ogromna količina emocionalnog čišćenja koje možemo postići sami koristeći vanjski svijet kao ogledalo, ali ipak rad nasamo nam ne može pomoći da raščistimo sve utiske povezane sa iskustvom odnosa. Postoji određen rad na emocionalnom čišćenju koji dolazi na vidjelo samo kad odlučimo postati potpuno ranjivi sa drugim ljudskim bićem. To je moć „svjesnog odnosa“; pomaže nam da poduzmemo sljedeći korak u čišćenju barijera koje stoje između nas i intimnog susreta sa svim životom. Ući u odnos sa drugim ljudskim bićem s tim kao ciljem znači pozvati sami sebe da dublje zakoračimo u autentičnu intimnost.

Jednom kad smo u stanju sebi dati ljubav bezuvjetno, sljedeći korak je drugom dati ljubav bezuvjetno.

Taj sljedeći korak je presudan u našem emocionalnom razvoju, jer tek kad smo u stanju bezuvjetno dati ljubav drugom ljudskom biću, što zauzvrat mijenja naše odnose sa svim ljudima, sposobni smo bezuvjetno pristupiti Bogu.

Jedino kad bezuvjetno pristupamo Bogu, ulazimo u autentičan odnos s onime što je Bog za nas.

Ulazak u odnos s drugim s namjerom da iskusimo autentičnu intimnost poziva znatan emocionalni razvoj. Autentična intimnost nije iskustvo koje se desi samo zato jer to želimo. Ne može se steći kupnjom, potraživanjem niti zahtjevom. Sposobnost da se manifestira takav susret nije određena klasom, rođenim pravom, kulturom, religijom, bogatstvom, rasom niti svjetskim statusom ikakve vrste; ona je određena emocionalnom hrabrošću.

Sposobnost da se uđe u autentičnu intimnost s drugim ljudskim bićem je stoga pouzdan barometar za odvajanje muškaraca od dječaka i žena od djevojčica. Iako se dječaci i djevojčice mogu pretvarati da su muškarci i žene po načinu na koji se nose izvana u mentalnim i fizičkim aspektima svijeta - kroz projekciju njihovog mentalnog i tjelesnog ponašanja, izgleda i životnih okolnosti – iznutra nema zavaravanja srca. Autentična intimnost se ne može odglumiti.

Autentična intimnost je prvenstveno emocionalno stanje koje zrači u naša mentalna i fizička iskustva, ali nije njima određena.

Kao i iskustvo svjesnosti sadašnjeg trenutka, lakše je utvrditi što autentična intimnost nije, nego opisati točno što ona jest. Tvrditi previše jasno što ona jest potiče mentalno tijelo da pretpostavi da postoji skup pravila koje treba slijediti kako bi se ostvarilo iskustvo. Postoje samo smjernice za ulazak u autentičnu intimnost; stvarno iskustvo je uvijek predavanje nepoznatom i susret s njim.

Razlika između dječaka i djevojčica, i muškaraca i žena, je ta da dječaci i djevojčice još uvijek vjeruju da kvaliteta njihovog odnosa ima nekakve veze s osobom s kojom uđu u odnos. Muškarci i žene znaju da je to privid i da je ponašati se u skladu s tim sumanuto.

Muškarci i žene znaju da je kvaliteta bilo kakvog odnosa u koji se ulazi s drugim određena stanjem vlastitog srca.

Mi ozbiljno razmatramo ulazak u svjesni odnos sa drugim samo kad smo već do neke mjere ušli u svjesni odnos sa samima sobom. Dječaci i djevojčice ulaze u svjesni odnos s drugim ne zato da nastave samorazvoj, nego da se sakriju od njega. Njihova pažnja je stoga prvenstveno na drugima, na onome „što primamo od njih“. U autentično intimnom odnosu, pažnja je u našem vlastitom srcu i na onome što zračimo prema drugom, ona je na „onome što im bezuvjetno dajemo“. Drugim riječima, kada se radi o odnosima korisni je barometar, koji razlikuje dječake i djevojčice od muškaraca i žena, da li je namjera „davati“ ili „primati“.

PROSTOR I BIVANJE ZAJEDNO…

Autentična intimnost zahtijeva iskrenost, jer iskrenost uništava iluzije koje nastaju iz emocionalnog utiskivanja iz našeg djetinjstva o tome što „mislimo“ o čemu se sve radi u odnosu. Još jedna vidljiva razlika između dječaka i djevojčica, i muškaraca i žena, je da su muškarci i žene uništili svoje djetinjaste iluzije o „zaljubljivanju“ i za to su zahvalni. Putovanje u autentičnu intimnost traži suočavanje s našim osobnim iluzijama o odnosima na svim razinama; o našem odnosu sa samim sobom, s drugima i s onime što je za nas Bog. To je ono što čini ulazak u autentičnu intimnost tako presudnim korakom u evoluciji naše vrste. Religije i duhovne discipline koje nam na ikakav način uskraćuju to iskustvo stoje između nas i prosvjetljenja. Bez doživljavanja autentične intimnosti s drugim ljudskim bićem iskustvo prosvjetljenja je nemoguće. Kad god povjerujemo da je redovničko iskustvo celibata duhovno korisno, zavedeni smo, oslabljeni i odvraćeni od svog putovanja u samospoznaju i bogospoznaju.

Praksa celibata, življenja izvan iskustva intimne fizičke, mentalne i emocionalne intimnosti sa drugim ljudskim bićem je samo dio unutarnjeg putovanja, a ne „putovanje“. Življenje redovnički je neophodno kako bismo stekli osjećaj svoje vlastite energije, svojeg Ja. Ne možemo steći jasan osjećaj svoga Ja dok smo zapleteni unutar svoje rođene obitelji, niti to možemo postići kad izađemo iz iskustva svoje rođene obitelji i direktno uđemo u iskustvo bivanja u odnosu sa drugim.

Vrlo je korisno i potrebno živjeti redovnički, u stanju celibata, neko razdoblje našeg života, kako bismo mogli steći autentični osjećaj svoga ja.

Za vrijeme prijelaznog iskustva celibata započinjemo, istražujemo i uspostavljamo autentični odnos sa samima sobom. Kad uđemo u fizički odnos s drugim bez da smo prvo sebi dali mogućnost da steknemo „osjećaj svoga Ja“, neizbježno se u potpunosti izgubimo u „odnosu“. „Odnos“ nam tada postaje sve. Prema tome, reagiramo na ograničenje te poteškoće "tražeći prostor od drugog". Imati osjećaj osobnog prostora moguće je samo kad imamo osjećaj svoga Ja, svoje vlastite energije, toga kakav je to osjećaj biti u svijetu emocionalno nevezan za druge. Idealno, to iskustvo celibata, sa namjerom da steknemo opipljiv „osjećaj svoga Ja“, znači biti utemeljen i održavan neko razumno vrijeme prije ulaska u intimni fizički, mentalni i emocionalni odnos s drugim.

Muškarac i žena donose prostor u međusobni odnos, dok dječak i djevojčica, kad su u odnosu jedno s drugim, neizbježno završe tražeći prostor jedno od drugog.

Življenje tijekom razdoblja samoiniciranog celibata je „vještina prepoznavanja i održavanja atmosfere prostora unutar svog Ja kako bi osoba imala sposobnost da unese to iskustvo prostornosti u sve druge susrete“. Taj osjećaj unutarnje prostornosti se tada prenosi u svjesno pokrenut intimni odnos sa drugim i predstavlja ono što tom odnosu daje mjesta za disanje.

„Prostor“ je ono što intimnosti daje život, a ne zajedništvo.

Intimni odnos s drugim ljudskim bićem nije moguć dok još uvijek gajimo iluzije koje su nam utisnuli naši roditelji, kultura, religijski, politički i ekonomski sustavi. Jedna od tih iluzija je da možemo koristiti odnos kao sredstvo da „budemo zajedno“. Međutim, svatko tko je uzeo vremena da istraži odnos sa samim sobom dobro zna da naše stanje bivanja nije potaknuto izvana; to je naše unutarnje iskustvo koje je određeno stanjem našeg unutarnjeg svijeta. Najprije moramo savladati biti sami sa sobom prije nego što možemo autentično biti s drugim. Ako ne savladamo bivanje sa sobom prije ulaska u odnos, pretpostavit ćemo da se „bivanje zajedno“ postiže pomoću stvari koje „radimo“. Naš odnos stoga neće biti stanje „bivanja jedno s drugim“, nego će biti okarakterizirano kao "nešto što radimo kad smo zajedno". Zbog toga ćemo pogrešno vjerovati da će vjenčanje i imanje djece nešto dodati našem odnosu. Prema tome, kad god naiđemo na prepreke u svom odnosu, pitat ćemo se, „Što možemo uraditi da riješimo naše probleme?“ Definirat ćemo zdravlje našeg odnosa prema tome „što radimo zajedno i koliko toga radimo zajedno“.

Ako još nismo učvrstili osjećaj svoga Ja, osjećaj osobnog prostora, tada ćemo, kad god osjećaj prostora želi ući u naše iskustvo odnosa, pretpostaviti „da nešto nije u redu“.

Reći ćemo, „Tih si…je li sve u redu?“ ili „Već neko vrijeme nismo ništa zajedno radili… zar nešto nije u redu?“ Pod takvim okolnostima naše radnje su nužne da ispune svaki prazan prostor koji uđe u odnos.Jednom kad nam dosade naše radnje i kad prostor počne ulaziti u te sve duže trenutke tišine, pretpostavit ćemo da je odnosu kraj.

Uništavanje takvih vrsta iluzija o odnosima zahtijeva da se suočimo s mnogim aspektima maštarije koju smo sagradili oko ljubavi, braka, odnosa, seksa i svega što povezujemo s imanjem intimnog odnosa sa drugim ljudskim bićem. Suočavanje i uništavanje naše maštarije je ono što nas budi za autentičnost.

Moramo raspršiti iluziju „Jednom davno…“ o odnosima kako bi otpustili svoju neautentičnu namjeru da koristimo odnose kao sredstvo da „živimo sretno do kraja života“.

STAZA SVJESNOSTI…

Da pomogne u uništavanju onoga što nam je utisnuto u vezi uloge odnosa u našem razvoju, neophodno je ponovno se upoznati sa Stazom svjesnosti o kojoj se raspravlja u knjizi PROCES PRISUTNOSTI.

Staza svjesnosti je percepcijski alat koji nam omogućuje da razumijemo i stoga djelujemo uzduž našeg prirodnog tijeka energije dok se ona kreće iz našeg vibracijskog u i kroz naše emocionalno, mentalno i fizičko iskustvo.

Upravo zato što je nismo svjesni, i zato je ne poštujemo, prirodna energetska stazu svjesnosti koju svi koristimo u svakom susretu koji imamo na ovom svijetu, tako lako prihvaćamo prividna stanja kao stvarne i trajne mogućnosti.

Ako piloti ne razumiju mehaniku aerodinamike, nije moguće da upravljaju avionom. Bez te svjesnosti svako vjerovanje da imaju sposobnost da pilotiraju avionom se temelji na iluziji, poput djeteta koje se igra s igračkom avionom. Isto vrijedi i za paradigmu o odnosima. Ako ne razumijemo Stazu svjesnosti i svjesno ne surađujemo s njom, naša namjera da uđemo u odnos i doživimo autentičnu intimnost je osuđena na to da bude maštarija. To je zato što ćemo bez te svjesnosti pristupiti iskustvu na temelju onoga što nam je utisnuto i onoga što nam prikazuje svijet, a sve to počiva na iluziji. Upoznavanje sa Stazom svjesnosti nas budi za energetsku mehaniku u skladu s kojom svi odnosi moraju teći da bi bili autentični i istinski intimni.

Kada pilot polijeće i slijeće postoje određeni postupci koji se moraju slijediti da olakšaju to iskustvo. Naš ulazak u ovaj svijet nije nimalo drugačiji; kada smo rođeni u ovaj svijet, naša svjesnost se namjerno kreće duž energetske staze koja nam nije odmah očita. Ta Staza svjesnosti je lako primjetna promatranjem djetetovog početnog razvoja. Kada se dijete rodi:

Ono prvo izražava emocije; ono je isključivo emocionalno biće.

Ono zatim počinje koristiti svoje emocionalno ponašanje da bi komuniciralo; njegova svjesnost ulazi u mentalnu aktivnost.

Ono zatim započinje fizičko sudjelovanje u svom iskustvu bivajući sposobnim da svjesno kontrolira svoje tijelo; posezanjem za nečim i držanjem, itd.

Staza svjesnosti se stoga kreće od emocionalnog preko mentalnog do fizičkog. Ta staza je također očigledna kad se krećemo od djetinjstva do odrasle dobi. Kao djeca smo prvenstveno emocionalna bića. Oko dobi od sedam godina krećemo u školu i povećavamo svoju mentalnu aktivnost, kada se nazivamo dječacima i djevojčicama. Oko dobi od četrnaest godina tada prolazimo kroz fizičku promjenu zvanu pubertet i prema tome se nazivamo tinejdžerima. Ta faza traje do 21 godinu, kada slavimo svoj ulazak u odraslu dob.

Možemo jasno vidjeti da je svaki od tih sedmogodišnjih ciklusa usredotočen na drugačiji aspekt našeg razvoja; kao djeca naš razvoj je emocionalan, kao dječaci i djevojčice naš fokus postaje rastuće mentalan, a kao tinejdžerima naš fokus postaje više fizički usmjeren. Staza svjesnosti se opet kreće odemocionalnog preko mentalnog do fizičkog.

Ta Staza svjesnosti je vidljiva u svim našim aktivnostima, bili mi toga svjesni ili ne. Kad imamo malo ili nimalo svjesnosti emocionalnog tijela naša pažnja je obično samo svjesna našeg mentalnog i fizičkog sudjelovanja duž te staze. Na primjer, možemo vidjeti haljinu koja visi u izlogu i koja magnetski privlači našu pažnju. Isprva može izgledati da želimo haljinu zbog toga kako izgleda, zbog fizičkih aspekata iskustva. Međutim, ako smo se sposobni emocionalno provjeriti, otkrit ćemo da je naša privlačnost prema haljini vođena „osjećajem“; načinom na koji vjerujemo da će nas nošenje te haljine omogućiti da se osjećamo. Budući da je emocionalno tijelo uzročna točka Staze svjesnosti kad uđemo u ovaj svijet i međudjelujemo s njim, emocionalni sadržaj iskustva je uvijek uzročna točka, bili mi toga svjesni ili ne.Kada vidimo haljinu najprije gajimo iluziju o tome kako će nam omogućiti da se osjećamo (emocionalno), zatim računamo kako ćemo ju dobiti (mentalno), a tek onda ju kupujemo i nosimo (fizičko). Dakle, jednostavan čin stjecanja haljine poslušno poštuje putovanje uzduž te staze od emocionalnog preko mentalnog do fizičkog.

Od trenutka kad ju kupimo opet putujemo duž Staze svjesnosti: Ako nosimo haljinu i reakcija drugih nije onakva kakvu želimo, ako nam ne omogućava da se osjećamo dobro kad ju nosimo u javnosti, tada mentalno zaključujemo da nije primjerena, fizički ju skidamo, spremamo u ormar i pravimo se da više ne postoji.

To pokoravanje Stazi svjesnosti vrijedi jednako za kupnju auta, dobivanje „tog“ posla, imanja „tih“ prijatelja i, naravno, nalaženje „onoga“ u koga ćemo se „zaljubiti“, vjenčati se s njim i „živjeti sretno do kraja života“. Sva ta kretanja naše svjesnosti putuju duž te Staze svjesnosti. Ispitajmo sada to kretanje energije u svjetlu onoga što zovemo „zaljubljivanje“.

Kad smo emocionalno još uvijek dječaci i djevojčice i smatramo da nas netko privlači do te mjere da vjerujemo da to „taj“, ono što stvarno govorimo je: „To je osoba koja može zadovoljiti moje potrebe i želje i koja može napraviti za mene ono što ja nisam još emocionalno dovoljno zreo napraviti za sebe.“

Sva romantika, sva iznenadna strasna privlačnost prema drugom ljudskom biću, bez obzira kako mi „hollywoodiziramo“ okolnosti, je iskustvo koje je vođeno nesvjesno i ono koje se u nama budi samo kad otkrijemo svoju vlastitu emocionalnu nepotpunost koja se zrcali u drugom. Uzročna točka tog naglog poriva „strasti“ uvijek dolazi iz nesposobnosti našeg vlastitog emocionalnog tijela. Obično, zato što nemamo nimalo svjesnosti emocionalnog tijela i zato što smo fizički zaneseni svijetom, vjerujemo da nas privlači fizička ljepota drugog. Međutim, poput haljine ili auta, zbog toga kako se osjećamo zbog njih – ili načina za koji mislimo da se možemo osjećati pokraj nekoga poput njih – nas toliko privlače.

Ono što stvarno kažemo kad izjavimo, „Našao sam nekoga tko me usrećuje!“ je da smo sreli nekoga tko zrcali pitanja koja moramo riješiti unutar sebe kako bi uspostavili ravnotežu u emocionalnom tijelu.

Na žalost, budući da nam nedostaje svjesnosti emocionalnog tijela, mi se niti ne približimo shvaćanju stvarnosti toga. Prema tome, ulazimo u nesvjestan ples zvan „romantika“ vjerujući da idemo prema iskustvu zvanom „sreća“. Neizbježno, baš one osobine koje su nas u početku privukle toj osobi će, nekoliko dana nakon ceremonije vjenčanja, biti baš one osobine koje nas izluđuju.

To je neizbježna neprilika svih koji nepromišljeno i nesvjesno srljaju duž Staze svjesnosti prema bilo kome tko odražava njihova neintegrirana emocionalna pitanja. To nesvjesno i glupavo blaženo ponašanje je temelj sve romantike. Romantika je po svojoj prirodi nesvjesni, pijani ples koji završava emocionalnim mamurlukom jutro nakon vjenčanja.

Što se više educiramo o Stazi svjesnosti, što više svjesnosti unosimo u uzročnu točku svog ponašanja – što znači upoznati se sa stanjem svog emocionalnog tijela – to je manje vjerojatno da ćemo doplesati u naručje drugog prividnog odnosa.

Kada smo vođeni u odnos s drugim ljudskim bićem na krilima strasti, ulazimo u nesvjestan odnos u kojem je mogućnost iskustva autentične intimnosti nemoguća. Možemo imati nestalne susrete s njom, poput privremenog okusa blaženstva kad se netko upoznaje s novom drogom, ali taj okus je gorak i uzalud ćemo ga loviti u slijepim hodnicima razočaranja i boli. Budući da smo u odnos ušli nesvjesno, to smo napravili kao „sredstvo da ispunimo svoje potrebe i želje“; to smo napravili u pokušaju „da dobijemo nešto“ od drugog. Svi naši barometri uspjeha u toj vrsti odnosa se stoga temelje na radnjama i na fizičkim postignućima, poput vjenčanja, imanja djece, kupnje „lijepe“ kuće, življenja u prihvatljivom susjedstvu, imanja pravih prijatelja, izgrađivanjem prave karijere za sebe itd.

Drugim riječima, namjera nesvjesnog odnosa je poprilično oko kretanja duž Staze svjesnosti od emocionalnog preko mentalnog do fizičkog; odnos je sredstvo kojim se fizički uspostavljamo u svijetu. Naš odnos će stoga trajati i biti nam zadovoljavajući samo u skladu s našom sposobnošću da postignemo te fizičke čimbenike. Ako, iz nekog razloga, okolnosti nadvladaju te spriječe naše namjere, odnos će se automatski početi raspadati. Budući da nema nikakve stvarne ljubavi u nesvjesnom odnosu, od presudne važnosti su stvari, status, vanjski uspjeh. Ako se taj pristup iz bajke "živjeti sretno do kraja života“ ne može održati, odnos je ugrožen.

To je pak presudan određujući znak koji odvaja svjesne odnose od onih nesvjesnih, ili dječake i djevojčice od muškaraca i žena; dječaci i djevojčice trebaju igračke i stvari, lutke i aute, kućne ljubimce i nagrade kako bi održali svoje igralište. Ako te igračke i poslastice nisu prisutne, zabavi je kraj i nitko se više ne želi igrati.

Muškarci i žene koji ulaze u svjestan odnos s namjerom da istraže autentičnu intimnost ne trebaju vanjske oslonce.

Razlog za to je taj što svjestan odnos nije oko jahanja Stazom svjesnosti u sve akutnije nivoe eksternalizacije; on je oko njegova preokretanja. Kad god težimo pristupiti sebi ili onome što je Bog za nas, mi automatski preokrećemo Stazu svjesnosti. Dijete koje moli je dobar primjer toga: kada dijete moli ono najprije klekne i sklopi ruke (fizičko), zatim izgovara svoju molitvu (mentalno), a te riječi pokreću dubinu osjećaja (emocionalno) u onima koji možda čuju. Njihov čin molitve je automatsko preokretanje Staze svjesnosti i stoga pokreće energiju od fizičkog preko mentalnog u emocionalno.

Isti preokret energije svjedoči se u praksama meditacije: Najprije nas nauče da sjedimo u mirnom položaju (fizičko), zatim nam je dana mantra da fokusiramo svoje misli (mentalno), a zatim kroz posvećenost namjeravamo aktivirati osjećaje ljubavi i predanosti (emocionalno). Fizički i mentalni aspekti molitve i meditacije služe da pokrenu našu pažnju duž Staze svjesnosti do uzročne točke našeg iskustva u ovom svijetu, emocionalne ili srčane, i tek kad aktiviramo taj dio iskustva to postaje stvarno i preobražavajuće iskustvo za nas. Tek kad uđemo u "srce stvari" sposobni smo pokrenuti autentično vibracijsko (duhovno) iskustvo. Molitva ili meditacija bez osjećaja su mehaničke i ne postižu ništa od značaja. To je zato jer se naša suština ili naša povezanost s onime što je za nas Bog, ne može iskusiti samo kroz fizičku okolnost ili mentalnu aktivnost; ona zahtijeva element "osjećaja" da bi percipirala i međudjelovala s vibracijskom osobinom našeg Bića. Upravo kroz srce upoznajemo sebe i ono što je za nas Bog, jer kroz srce ulazimo u svjesnost vibracijskog carstva. Vibracijsko carstvo ne može se spoznati samo kroz misao ili fizičku okolnost, njemu se mora pristupiti krećući se od fizičkog, preko mentalnog, a zatim u i kroz tijelo osjećaja da bi se autentično percipiralo.

Tijelo osjećaja, srce, su vrata u vibracijsku svjesnost.

Kada s durgim uđemo u svjestan odnos, naša namjera treba biti i ovo: Da "odnos" bude vozilo koje nam olakšava da svjesno preokrenemo smjer kojom se naša svjesnost kreće duž Staze svjesnosti. Ne težimo autentičnoj intimnosti kao sredstvu da se još više eksternaliziramo u fizičkom; upravljamo njome svjesno kao medijem da pokrenemo svoju svjesnost od fizičkog, preko mentalnog i u emocionalno, s ciljem da iskustveno prihvatimo vibracijsko. Stoga, kuće, auti, brak, djeca, status, pravo susjedstvo i prihvatljiv društveni položaj nemaju apsolutno nikakve veze sa "odnosom". Ta vanjska iskustva mogu doći i proći poput godišnjih doba, ali ona ne određuju strukturu svjesnog odnosa; određuje ga samo "naša razina prisutnosti jedno s drugim"; naša sposobnost da budemo fizički, mentalno i emocionalno ranjivi; i naša sposobnost da budemo iskreni jedno prema drugom. I, sve to nije određeno drugom osobom, nego dubinom našeg odnosa sa svojim vlastitim srcem.

Ulazak u odnos s nekim da se svjesno preokrene naše kretanje duž Staze svjesnosti kako bi se naša svjesnost usidrila u uzročnoj točki našeg iskustva, namjera je muškaraca i žena. Dječaci i djevojčice nisu zainteresirani za takve stvari; njihov fokus je na igračkama i na tome da njihove potrebe i želje ispune "mama i tata" – ili koga god mogu zavesti da igra za njih takve uloge.

OBREDI PRELASKA…

U ovo civilizirano doba naše putovanje kroz i duž Staze svjesnosti od djetinjstva u odraslu dob odvija se nesvjesno. Međutim, nije uvijek bilo tako. Bilo je vrijeme u našem ljudskom iskustvu kad su zajednice priznavale tu energetsku stazu i njene točke tranzicije namjernim postupcima zvanim "obredi prelaska".

Obred prelaska je svjesno pokrenut i pomagan integrativni postupak koji nam omogućuje da se krećemo iz jednog stanja bivanja u drugo.

Dok smo još uvijek živjeli u zajednici jedni s drugima, "ceremonije imenovanja" su bile dio našeg iskustva razvoja. One su služile kao važan obred prelaska u kolektivnom označavanju i priznavanju kretanja pojedinca duž Staze svjesnosti od djetinjstva do odrasle dobi. Kada se rodilo dijete, dano mu je ime na temelju okolnosti pod kojima je došlo na svijet. Ako je dijete došlo na ovaj svijet vrišteći i bacakajući se ili je bilo tiho, to ponašanje bi se onda zabilježilo i odrazilo na ime. Ako se dijete rodilo pod neobičnim vremenskim prilikama, i to bi se odrazilo na imenu. Na taj način je događaj djetetovog dolaska bio priznat kao neodvojiv od okruženja i okolnosti u kojima se rodilo.

U dobi od sedam godina djetetu bi se dalo novo ime; ime dobiveno iz promatranja kako se ono ponašalo kao emocionalno biće, ime koje označava njegov prijelaz iz bivanja "djetetom" u bivanje "dječakom ili djevojčicom". To ime bi također označavalo promjenu u načinu na koji taj pojedinac sudjeluje u zajednici. Kada je priznat kao "dječak ili djevojčica", bilo je neophodno da uđe u dublje i svjesnije stanje učenja o svojoj kulturi od starijih. Priče koje su mu se pričale preuzimale bi praktičniju građu; cilj njihova sadržaja sada je bio da razvije mentalne sposobnosti pojedinca.

U dobi od 14 godina dječak ili djevojčica bi prešli kroz još jednu ceremoniju imenovanja da uđu u iskustvo bivanja "mladim muškarcem ili ženom" ili tinejdžerom kako se ta faza danas naziva u našem društvu. To novo dano ime odražavalo bi njihove darove i talente, s ciljem da iznese na vidjelo potencijal njihovog budućeg doprinosa zajednici. Ta ceremonija imenovanja također bi označavala porast njihove fizičke odgovornosti unutar zajednice. Konačna ceremonija imenovanja odigrala bi se oko dobi od 21 godine. Tom prilikom bilo bi im dano ime koje će nositi ostatak života, bili bi u potpunosti prihvaćeni kao muškarci i žene i započeli bi putovanje kroz život s namjerom da dođu do poštovanog statusa "Starijeg".

Obredi prelaska poput tih osiguravali su da svi pojedinci koji dođu na svijet svjesno putuju Stazom svjesnosti na način koji ih je probudio za njihove pojedinačne potencijale i koji ih je fizički, mentalno i emocionalno integrirao u njihove zajednice. To ih je osposobljavalo da cijene svoju jedinstvenost, kao i to da se osjećaju intimnim dijelom svoga svijeta.

Danas većina zajednica više nema svjesne obrede prelaska. Zbog toga, mi putujemo Stazom svjesnosti nesvjesno, ne razumijemo svoje mjesto u svijetu, ne možemo integrirati svoja vanjska i unutarnja iskustva i ne znamo, a kamoli da imamo priliku, u potpunosti izraziti svoj potencijal. Stoga se osjećamo izgubljeni u svijetu koji se čini da nema nikakvog smisla. U ovo moderno doba čini se da imamo puno, puno prelazaka za birati i zato vjerujemo da smo slobodni, oslobođeni i napredni, ali nismo. Bez svjesno pokrenutih obreda prelaska da nas vode duž Staze svjesnosti, postajemo percepcijski zarobljeni u iluzijskim stazama koje nikamo ne vode. Sada ulazimo u staze koji su „pomoć za nuždu“ na temelju trenutačnog zadovoljavanja. Te percepcijske staze, kakva je institucija braka danas postala, nisu izgrađene s ciljem da nas dovedu u iskustvo autentične muškosti ili ženskosti, nego da ugađaju neintegriranim potrebama i željama emocionalno zaostalih ljudskih bića kojima se nije pomagalo u svjesnom odrastanju.

Čak iako više nemamo obrede prelaska, još uvijek instinktivno tražimo ta iskustva. Međutim, sada u njih ulazimo nesvjesno. Prema tome, umjesto da su kreativni i integrativni, oni su postali destruktivni i stoga rađaju neintegraciju. Kratko pregledajmo dva načina na koja se to događa:

Kada smo funkcionirali u zajednici, dječacima i djevojčicama u dobi od oko 14 godina, kada bi ušli u svoje iskustvo puberteta, potvrdila bi se fizikalnost tog trenutka tranzicije tako da su se njihova tijela na neki način označila. Danas se tinejdžeri tetoviraju i „buše“ u pokušaju da postignu taj obred prelaska. Međutim, bez vodstva Starijih kroz taj obred prelaska te prakse postaju reaktivne izjave umjesto da su svjesni obredi. Oni postaju ovisnički umjesto konstruktivni.

Kada smo funkcionirali kao zajednica, mladi muškarci i žene oko dobi od 21 godine često bi bili isporučeni u odraslu dob tako da su im Stariji dali da pojedu biljne psihoaktivne „lijekove“. To iskustvo ih je osposobljavalo da uđu u prošireno stanje svijesti koje je uništavalo ograničenje individualne svjesnosti, kako bi odrasla osoba koja se rađa mogla iskustveno osjetiti i znati da je njihova prisutnost „integralni dio cjeline“. To bi također olakšalo svjesnu povezanost sa "precima" ili što bismo danas mogli nazvati vibracijskim carstvom. Danas se taj obred prelaska izopačio u kupnju bačvice, nabavke nešto trave i potpuno opijanje na nečiji 21. rođendan.

Danas još uvijek poštujemo Stazu svjesnosti, ali to radimo nesvjesno i stoga destruktivno. Rastvaranjem, uništavanjem i diskreditiranjem drevnih praksa obreda prelaska i hipnotizirajući se u vjerovanje da su ti drevni postupci necivilizirani, primitivni, neproduktivni, bogohulni i nepotrebni, postali smo plijen iluzija koje su nam usadili naši religijski, politički i ekonomski sustavi. Obredi prelaska koji su služili da pomognu i olakšaju našu evoluciju u integrirana stanja bivanja sada su zamijenjeni nemoćnim i iluzijskim društvenim stazama koji imaju za cilj da uvjetuju i pripreme pojedinca da uđe u institucije obrazovanja, braka, svijest odvojenih obitelji i životnu karijeru, s eventualnim obećanjem za nagradu na kraju svega. Svi takvi obredi prelaska i staze na koje oni usmjeravaju našu svjesnost su prividno, razdjeljeno, fragmentirano iskustvo koje namjerno služi tome da transformira jedinstvena ljudska bića u proizvodnu liniju mentaliteta profita. Postali su "obredi profita".

U samom srcu ove iluzije je institucija zvana "brak", a zamka za tu iluzijsku stazu je bajka koja se vrti oko "zaljubljivanja". Prihvaćanjem te ideje, slijeđenjem te bajke i podržavanjem tog hipnotičkog zavođenja zvanog "zaljubljivanje i sretno življenje do kraja života" kao nečeg od važnosti, mi automatski uništavamo mogućnost da iskusimo autentičnu intimnost sa sobom, drugim i sa svim životom. "Zaljubljivanjem" ulazimo na stazu koja vodi samo u rasulo, razočaranje i tihi očaj. Sve dok to ne uvidimo, ostajemo dječaci i djevojčice. U trenutku kad shvatimo da je to samo bajka, spremni smo postati muškarci i žene.

Brak je bajka koja privlači samo dječake i djevojčice.

Muškarci i žene vide kroz zamku.

Vjerovanje da brak može doprinijeti na ikakav način našoj razini intimnosti sa drugim ljudskim bićem je obmana. 

Ako zaista nekoga volimo, zadnja stvar koju bismo mu učinili je da se vjenčamo. Brak je danas osmišljen tako da uništi svaku priliku smislenog odnosa. On je sredstvo koje služi samo političkim, ekonomskim i religijskim ciljevima. On je način da se ljudska bića organiziraju i skupe u stado u mentalitet ovaca. Godišnje se iz te iluzije zarade bilijuni dolara. Neuspješni religijski sustavi vjerovanja održavaju se i podržavaju kroz tu iluziju. To je društvena infrastruktura osmišljena da uzgaja, trenira i osigurava organski software političkom hardware-u koji vodi ovaj planet. On održava obrazovni sustav koji podučava ljude ničemu o životu, ali svemu o zarađivanju za život. On sprečava pojedince u presudnoj dobi kada je energija i znatiželja povišena da uđu u samoistraživanje. On nije ništa više od društvenog fotografskog aparata koji pokušava držati čovječanstvo u urednim predvidljivim hrpicama. On nema nikakve veze sa pokretanjem svjesnog, autentičnog ili intimnog odnosa između dva ljudska bića. Brak u koji se uđe kroz prolaz romantične strasti ubija svjesnost, autentičnost, intimnost i on je čavao smrti na lijesu u kojem zakapa ljubav. Brak kao obred prelaska u današnje doba vodi samo u razočaranje, rasulo i tihi očaj.

BAJKA…

U ovom modernom svijetu većina nas takozvanih odraslih iznutra su još uvijek dječaci i djevojčice. To je teško priznati, jer tako očajnički želimo izgledati "odraslo". Pretpostavljamo da smo „odrasli“ zato što imamo odrasla tijela, u braku smo, radimo u velikim tvrtkama, zarađujemo značajne prihode, govorimo drugima što da rade, imamo svoje vlastite kuće i aute. Ništa nije dalje od istine. Tek kad se vidimo kakvi uistinu jesmo i to si priznamo, sposobni smo učiniti zrelom našu emocionalnu nepriliku. Poricanje našeg sadašnjeg emocionalnog stanja ne postiže ništa osim daljnjeg pretvaranja. Možemo čuti djecu kako kažu "Ajmo se pretvarati." Dok se pretvaramo da smo nešto što nismo, još uvijek smo dječaci i djevojčice. Nismo odrasli sve dok ne preuzmemo potpunu odgovornost za kvalitetu svog iskustva i stoga stanje našeg emocionalnog tijela.

Biti emocionalno nezreo nije bolest niti posljedica toga da smo nešto pogrešno napravili; to je prirodna posljedica življenja u svijetu koji ne daje nikakvu vrijednost i stoga ne podržava emocionalni razvoj kao neophodnu osobinu u zdravlju svoje populacije.

Bivanje emocionalno zaostalim je prirodna posljedica bivanja ljudskim bićem u današnje doba. Svo namjerno potiskivanje emocionalnog tijela izvode emocionalno nemoćni dječaci i djevojčice na igralištu čovječanstva. To ne znači da je to prihvatljivo niti se to stanje može upotrijebiti kao izgovor da okrivimo drugog za naše iskustvo. Stvarnost je da institucije svijeta ne cijene i ne podržavaju emocionalni razvoj, jer se taj aspekt naše evolucije mora pokrenuti iznutra. Ne možemo emocionalno sazrijeti zato što "trebamo ili želimo"; možemo ući u autentični emocionalni razvoj samo zato što tako "odaberemo". Emocionalnom razvoju, da bi bio stvaran i stoga trajan, moramo pristupiti kao odgovoru na naše srce, a ne kao reakciji na svijet. Da, možemo izbjegavati to znati, ali činjenica je oni koji se ponašaju na taj način to rade samo zato jer se sami nisu emocionalno razvili. Okriviti zmiju što je pojela piliće u gnijezdu zato što je gladna je beskorisno.

U ovoj raspravi o potrazi za autentičnom intimnosti, ono što nas svrstava u „dječake“ i „djevojčice“ je to da još nismo emocionalno odrasli. Dječaci i djevojčice su ljudska bića koja više nisu djeca, ali nisu još postala ni muškarci i žene. Postajanje muškarcem ili ženom nema nikakve veze sa mentalnim postignućima niti razvojem fizičkog tijela.

Postajanje stvarnim muškarcem ili ženom je posljedica samoodređene emocionalne evolucije.

Većinu našeg planeta vode dječaci i djevojčice koji udovoljavaju hirevima emocionalne zrelosti dječaka i djevojčica. Budući da stavljamo toliki naglasak na mentalnu i fizičku sposobnost, pogrešno pretpostavljamo da mentalna briljantnost i fizička odvažnost imaju nekakve veze sa autentičnom odraslom inteligencijom. Arena politike je dokaz tog pogrešnog vjerovanja. Ova pretpostavka znači napraviti smrtnu pogrešku. Inteligencija, da bi se integrirala, mora imati emocionalnu zrelosti kao uzročnu točku. Bivanje pametnim ili bistrim ne čini nas inteligentnim. Inteligencija, da bi bila autentična, rađa se u srcu, emocionalnom tijelu, i zrači duž Staze svjesnosti u naša mentalna fizička iskustva. Psihička i fizička aktivnost lišena emocionalne zrelosti ne može biti definirana kao inteligentna.

Povijest je mapa koju su ostavili emocionalno nemoćni. Svi ratovi, percipirali ih mi kao da su religijski, politički ili ekonomski potaknuti, pokreću dječaci i djevojčice. Sav kriminal i destruktivna djela bezakonja koja uzrokuju bol i patnju drugima, počinili su dječaci i djevojčice. Sva djela lišena posljedica savjesti su počinili dječaci i djevojčice. Sve tradicionalne vjerske organizacije netolerantne za vjerovanja drugih osnovali su i održavaju dječaci i djevojčice. Sve komercijalne aktivnosti koje uzrokuju štetu životu na Zemlji vode dječaci i djevojčice. Svo gomilanje radi gomilanja ponavljaju dječaci i djevojčice.

Emocionalno, dječak i djevojčica je ljudsko biće koje se još uvijek oslanja na svoje roditelje (i na druge koje su pretvorili u roditeljske prototipove) da ispuni njihove potrebe i želje. Dječak još uvijek treba da ga se potapša po ramenu, a djevojčica još uvijek treba da joj se kaže da je jako lijepa, ili obratno. Dječaci i djevojčice su svi koji još uvijek trebaju nekoga da im kaže što učiniti, kada to učiniti, kako to učiniti, te da ocijeni koliko su to dobro napravili. Ta potreba za vanjskom potvrdom za nečije iskustvo dolazi od nesposobnosti da sami sebi damo tu kvalitetu emocionalne podrške.

Kad je naše ponašanje i dalje potaknuto potrebom i željom za potvrdom izvana, još uvijek smo u fazi našeg emocionalnog razvoja dječaka i djevojčice.

Uzrok naše emocionalne nedoraslosti, kako smo već raspravljali, je nekim dijelom povezan s time da nismo iskusili nikakav autentični obred prelaska u odraslo doba. Bez pomoći putem obreda prelaska, emocionalno smo loše opremljeni da bi donosili izbore koji nas vode na staze koje promoviraju samorazvoj i stoga evoluciju. Mi smo stoga podložni biranju puteva koje su nam predstavljeni, a koji nas zainteresiraju svojim obećanjem da će se "pobrinuti za nas". Na te puteve nas vode naše neriješene potrebe i želje, a ne naša namjera da se razvijemo. Automatski nas privlače putevi koji obećavaju stvari, podršku i sreću. Dok svjesno ne odlučimo riješiti naša neintegrirana emocionalna stanja koja dovode do toga da nas ne vodi ono što nam služi, nego naše potrebe i želje, ostajemo lako potaknuti da ulazimo na staze koje nisu ništa više nego bajke.

Dakle, ovo je još jedan barometar pomoću kojega razlikujemo da li smo još uvijek emocionalno "dječak" ili "djevojčica": Naša sklonost da padamo na bajku "živjeli su sretno do kraja života". Ova opasna bajka je ista za svakoga u suvremenom svijetu. Ona ima unaprijed određene korake koji, ako se slijede, obećavaju savršenu sreću:

Program od 12 koraka do "Živjeli su sretno do kraja života" :

Završi školu.

Odi na fakultet.

Zaljubi se u prekrasnu osobu.

Vjenčaj se.

Započni karijeru.

Kupi kuću na pogodnom području (plus novi auto).

Imaj djecu.

Napreduj u poslu.

Upiši djecu u dobre škole.

Odi u mirovinu bogat, zdrav i sretan.

Vidi kako se djeca vjenčavaju sa prekrasnim partnerima.

Gledaj zalaske sunca sa unucima ljuljajući ih u koljenu.

Potraga "dječaka i djevojčice" je za stvaranjem savršene obitelji, savršene karijere i savršene budućnosti. Riječ "savršen" je važna u svim bajkama. Uspjeh cijele te iluzije ovisi o instituciji "zaljubljivanja i vjenčanja" kao neophodnim i primjerenim obredom prelaska, korakom koji otvara vrata za tu bajkovitu la-la zemlju. Međutim, ta bajka nema temelja u stvarnosti. Nema temelja, jer, unatoč tome što nam svijet to predstavlja kao barometar uspjeha, srce se ne može prevariti.

Možemo tvrdoglavo nastaviti ovu bajku, unatoč svim dokazima da ne žanjemo obećanje o vječnoj sreći, i to mi ljudi spremno činimo. To je zato što nema drugih puteva otvorenih za nas koje bismo mogli slijediti. Putevi koji se ne pokoravaju tom društveno prihvatljivom nacrtu se percipiraju kao iznimke od pravila, rizične i neproduktivne. Kada smo emocionalno još uvijek dječaci i djevojčice bojimo se skrenuti sa utabane staze, jer nema vanjske podrške za takvo ponašanje. "Zaljubiti se i vjenčati se" prihvaća i podržava svatko i zato biramo taj put.

Srećom, događa se velika promjena u spavaćoj sobi; bajka se raspada na komadiće. Brak je već generacijama smrt za iluziju "zaljubiti se i živjeti sretno do kraja života" i sada se mnogi ne boje to priznati. Kako se naša ljudska obitelj budi iz sna tih iluzija, što je ono što se događa svima nama, sklonost prema stvaranju i održavanju takvih fantazija sve je teže i teže održavati. To se vidi u rastućoj stopi razvoda, samohranih roditelja i ljudi koji odabiru karijere umjesto braka. Postaje jasno da predodređeno životno iskustvo koje su naše prošle generacije automatski prihvaćale više nije "ispravni put"; ne vodi nikuda!

Ipak, bez drugoga puta da izrazimo našu urođenu želju za intimnošću s drugim, mi nastavljamo trčati istim tim putem, samo na drugačiji način:

Živimo zajedno, ali se ne vjenčamo.

Imamo mnoge odnose, ali izbjegavamo ikakvu ozbiljnu obavezu.

Swingeri smo, dajemo suprugu/supruga drugom i istražujemo sastanke preko interneta.

Odlazimo u celibat.

Ipak, ništa od toga ne donosi našu svijest u iskustvo koje doista traži. Kao dječaci i djevojčice ne znamo što je to što doista tražimo, a kamoli da imamo pojma o tome kako to manifestirati.

ODABRATI ODRASTI…

Bilo da odaberemo konvencionalni put koji nam je predstavljen kao nacrt za sreću, koji propisuje "zaljubljivanje i vjenčanje" kao ključ za sreću, bilo da to odbijemo i umjesto toga održavamo ponašanje u odnosu koje nije ortodoksno, mi još uvijek tražimo iskustvo autentične intimnosti na ovaj ili onaj način. To je zato jer je sklonost da iskusimo bliskost s drugim ključni dio naše evolucije. Ipak, dok ne preuzmemo odgovornost za svoje vlastito emocionalno stanje (odabirom da emocionalno odrastemo) sva takva nastojanja ostaju samodestruktivna i samo vode u strah, ljutnju i tugu. Ona ostaju vezana za nesvjesnu strast, trenutačno zadovoljenje i djetinjastu sebičnost. Zbog toga, za razliku od autentičnih obreda prelaska, oni postaju putevi u nesvjesnost, fragmentiranost i stagnaciju.

Prvi korak na putu da odrastemo je da postanemo svjesni da naša sklonost da krenemo putevima koji nikamo ne vode potječe od našeg neriješenog emocionalnog stanja i da, sve dok ne krenemo unutarnjim radom da ponovno uspostavimo ravnotežu u vlastitom srcu, ostajemo podložni da nas se potakne u očajničko posezanje prema van za rekvizitima i iluzornim sredstvima podrške.

Moramo se posvetiti tome da postanemo svoja vlastita sredstva potpore kako ne bismo ulazili u iskustvo odnosa kao način da će nas drugi nositi.

Biti emocionalno nerazvijen nije zločin; to je neprilika na planeti Zemlji. Postoje mnogi, mnogi čimbenici koji doprinose toj neprilici. Neki su:

Mi smo emocionalno neispunjeni, jer smo rođeni u svijet emocionalno neispunjenih roditelja.

Ne primamo bezuvjetnu ljubav, jer naši roditelji nisu, pa stoga nam ne mogu predstavljati primjer kako takvo iskustvo izgleda.

Naši roditelji su pali na iluziju da je brak obred prelaska do sreće, a zatim su je pokorno prodali nama.

Naši roditelji su generacija koja se vjenčala prije stjecanja ikakvog autentičnog osjećaja svoga Ja i tako nam oni nikako nisu mogli predstavljati nužnost da se postigne takvo stanje.

Budući da naši roditelji nisu mogli vidjeti svoje vlastito autentično Ja, nisu to mogli vidjeti niti cijeniti ni u nama; sve što su vidjeli bilo je ono što su trebali i željeli da mi postanemo kako bi se oni osjećali ispunjeni.

Svjedočeći njihovom ponašanju „potreba i želja“, ugledali smo se na njih; postali smo hipnotizirani pretpostavkom da je "ljubav nešto što bismo trebali dobiti od drugog". Svjedočili smo kako naši roditelji pokušavaju dobiti ljubav jedno od drugog, a mi smo pak pokušavali dobiti ljubav od njih.

Naši su roditelji, vođeni svojim neriješenim potrebama i željama, čak pokušali dobiti ljubav od nas. Da, naši roditelji su nas rodili misleći da će na taj način dobiti ljubav. Budući da se ljubav može samo dati, a ne dobiti, svatko u tom nesvjesnom, emocionalno nezrelom plesu ostavljen je s potrebama i željama, ogorčen i razočaran.

Roditelji će rijetko to priznati, ali oni krive svoju djecu da su uništili bajku u koju su mislili da ulaze, "sretan" život koji im je obećao svijet putem braka.

Većina roditelja u ovom svijetu još uvijek su dječaci i djevojčice, a dječaci i djevojčice nisu emocionalno spremni vjenčati se, a kamoli podizati djecu.

Svi ti čimbenici utječu na stanje našeg emocionalnog tijela, manifestirajući energetske okolnosti koje se pojavljuju kao ponašanje „potreba i želja“. Kada napunimo sedam godina, to ponašanje „potreba i želja“postaje mi do te mjere da se čini normalnim. Ipak, to je ludilo, i naš spas se nalazi u potrazi da se oslobodimo te uvjetovanosti.

Namjera da se iskusi autentična intimnost za sebe je unutarnje putovanje koje nas vodi van noćne more pokušavanja imitiranja generacija prije nas "živeći sretno do kraja života". Često smo spremni i voljni uzeti u obzir to putovanje da pristupimo "svjesnom odnosu" s nekim drugim, tek kad su naše iluzije razbijene. Time što su naše iluzije razbijene "propalim" odnosima, Bog nas poziva da se probudimo iz te neprilike. Nažalost, naše se srce ponekad mora razbiti na milijune komadića prije nego što smo spremni preuzeti odgovornost za njegovo stanje. I obično, prvo moramo u potpunosti prihvatiti laži o braku padajući na tu instituciju prije nego što se ovo dogodi. Nemojmo se stoga oštro osuđivati zbog prošlosti, nego gledajmo na naša iskustva okom iskrenosti. Iskrenost je prvi korak na tom putu da se probudimo iz bajke. Za početak moramo se pitati jedno jednostavno pitanje:

Da li smo dječak / djevojčica ili smo muškarac / žena?

Ako namjeravamo pristupiti iskustvu autentične intimnosti s imalo integriteta, vrlo je važno da priznamo svoje sadašnje emocionalno stanje. Zavaravanje sebe da smo spremni za svjesni odnos kada to nismo, kada se još uvijek utapamo u ponašanju „potreba i želja“, neminovno dovodi do rasula, razočaranja i tihog očaja. Privući ćemo samo nekoga tko zrcali naše vlastito emocionalno stanje.

Naše putovanje u autentičnu intimnost nije oko pronalaženja savršenog partnera; ono je o tome kakopostati savršen partner. Nije riječ o dobivanju ljubavi; riječ je o tome da smo suglasni da odrastemo u muškarca ili ženu koja je spremna i voljna bezuvjetno dati ljubav. Ovdje nije riječ o "živjeti sretno do kraja života"; riječ je o posvećivanju odnosu u kojem je namjera "biti prisutan i što je moguće svjesniji u svakom trenutku koji se odvija". Ne radi se o pronalaženju nekoga s kim ćemo se skrasiti i uspostaviti nesvjesnu rutinu; radi se o bivanju spremnim da se pridružimo drugom u usponu prema unutra i prema gore kao svjesno "putovanje" u vibracijsko carstvo.

U svakom trenutku našeg putovanja alat koji nas tjera naprijed ili unatrag je naša sposobnost da budemo iskreni sami sa sobom; da budemo iskreni čak i ako to boli. Razina uvjetovanosti iz koje se želimo osloboditi je duboka i zakačena je za svaku poru našeg ljudskog iskustva. Naša svjesnost o našoj neprilici, percipirana što je iskrenije moguće, je ono što transformira našu nepriliku.

Evo nekoliko pitanja da se zapitamo. Iskreno odgovaranje na njih aktivira svjesnost i stoga transformaciju. Pristupiti im s namjerom da damo odgovore za koje "mislimo da su emocionalno zreliji" znači propustiti bit. Ako iskreno želimo odrasti onda nemamo vremena za samozavaravanje. Ako iskreno tražio autentični intimni susret s drugim, onda u svakom trenutku moramo biti sa samima sobom time što smo iskreni i autentični.

Želim li se zaljubiti i biti s nekim posebnim?

Tražim li odnos zato što mi je nelagodno živjeti sam?

Vjerujem li da me netko drugi može učiniti sretnim?

Vjerujem li da se sreća može postići pomoću odnosa?

Tražim li muža ili ženu zato što je to ispravna stvar ili zato što se smatra da je to ispravna stvar?

Želim li se vjenčati, jer ne želim završiti sam u mojoj starosti?

Želim li se vjenčati, jer to je ono što se treba dogoditi u mojoj kulturi?

Želim li se vjenčati jer su se moji prijatelji vjenčali ili zato što moja obitelj misli da je vrijeme?

Osjećam li potrebu da imam djecu, jer će me to na neki način upotpuniti?

Želim li imati djecu jer ću uskoro biti prestar da ih imam?

Ako na ijedno od ovih pitanja odgovorimo „da“, moramo se posvetiti unutarnjem radu prije nego što smo spremni za svjesni, intimni odnos s drugim ljudskim bićem. Reći „da“ na bilo koje od ovih pitanja pokazuje da je naš cilj da budemo s nekim nesvjesno vođena našim neispunjenim potrebama i željama, vanjskim okolnostima, a ne našom spremnošću za autentičnom intimnošću. Pod takvim okolnostima mi tražimo vanjskog roditelja da voli naše unutarnje dijete ili tražimo vanjsko dijete kako bismo mogli postati roditelj kakvog smo željeli imati. Ili tražimo vanjsku djecu kao sredstvo da uspostavimo kontakt sa svojim vlastitim unutarnjim dječjim ja. Stoga tražimo nekoga da se oslonimo, jer nismo razvili emocionalnu snagu da budemo ta emocionalna podrška sami sebi. Tražimo nekoga da nam učiniti ono što mi trebamo učiniti za sebe. Pod tim okolnostima ulazak u odnos služi samo da privremeno smiri i kontrolira naše potrebe i želje kako se ne bi morali suočiti s njima i posvetiti im se.

Kada smo dječaci i djevojčice koristimo odnose kao sredstvo da si skrenemo pažnju s autentičnog stanja vlastitog srca.

Temeljne potrebe i želje koje proizlaze iz svih gore navedenih pitanja su emocionalno utemeljene. Namjera svjesnog i intimnog odnosa nije o "dobivanju" ničega od drugog, osobito ne emocionalno; tu se ne radi o zadovoljavanju naših potreba i želja. Riječ je o davanju, davanju, davanju, i samo namjeravanju da dajemo bez ikakvih uvjeta na ljubav koja se daje. To je zlatno pravilo:

Kad ulazimo u odnos zbog nečega što trebamo ili želimo, zbog "dobivanja", ne možemo doživjeti autentičnu intimnost.

Ulazimo u autentični intimni odnos samo da damo, a ne da dobijemo. Da bismo mogli ući iz tog stana bivanja neophodno je da "odrastemo" do mjere u kojoj ćemo postati svoj vlastiti roditelj. Inače ćemo nesvjesno privući i biti privučeni od ljudi koji nam žele biti roditelji i koje mi pretvaramo u svoje roditelje. U trenutku kad to učinimo, sva intimnost je mrtva. Tko želi biti fizički intiman sa svojim roditeljima? Samo dječaci i djevojčice trebaju i žele svoje roditelje da se o njima brinu.

Nesvjesni odnos se rađa iz potrebe i želje da se netko drugi brine o nama.

Svjestan odnos je izbor da se istraži fizička, mentalna i emocionalna intimnost kao obred prelaska u proširenu svjesnost.

www.thepresenceportal.com

Michael Brown ©