Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi kolumna - Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 8. dio

Sadržaj:

OBITELJ PRIRODNO UTOČIŠTE

Svima nama obitelj najviše znači u životu. Vjerojatno zbog toga što se u okviru obiteljskog kruga najlakše može probuditi bezuvjetna ljubav. Tu smo rođeni, odrasli, stvorili navike, i osjećamo se sigurnim i zaštićenim u tom prirodnom nukleusu i skrovištu, u kome možemo izraziti sebe na fizičkom i mentalnom planu. Obitelj je ujedno pravi temelj duhovnosti.

Sva životna ostvarenja, upravo se dešavaju u obitelji.. Tu se rađaju djeca, odrastaju i postaju zreli ljudi, sposobni roditi novo sjeme i djecu.

Prva iskustva radosti, ljubavi, odgovornosti i prosperiteta, upravo dobijamo od obitelji.

Fizičko odrastanje djece mora biti praćeno duhovnim rastom roditelja. Tako dolazimo do prirodnog usklađivanja fizičkog, mentalnog i duhovnog aspekta. Na primjeru unuka, oca i djeda, to se lako vidi. Obitelj je prirodna škola za svaki uzrast.

U okviru obitelji, ponašanje svih članova zajednice je vidljivo u svemu, i kontrolirano od svih. Na taj način, svaki pojedinac lako spoznaje vlastitu narav, suočava se sa njom na pravi način, i ima mogućnosti raditi na sebi, podržan od svih.

Kada je čovjek usamljen, bez obitelji, primoran je prikloniti se drugima, pri čemu napušta vlastitu prirodu. Čovjek nema vremena promatrati sebe, nego se u svemu bavi promatranjem i identificiranjem sa drugima.

Životna sila i snaga čovjeka, najlakše se gubi ako je usmjerena ka vanjskom svijetu.

Čovjek je prirodni biogenerator velike snage, namijenjen za održavanje vlastitog sustava (tijela i života), i ne treba skrbiti druge, jer i oni imaju vlastite biogeneratore.

LJUBAV

Duh je čarolija i kozmička igra u koju smo uključeni preko Božanstva. Naši bliski ljudi, prijatelji, poznanici i svi ostali, uključeni su u čaroliju Duha, netko sa više, a netko sa manje žara za ljubavnom igrom, što čini individualnu stvar svakog pojedinca. Međutim, u ovisnosti od ljubavne volje prema Božanstvu, gradimo vlastite odnose prema drugima.

Koliko je netko probudio u sebi ljubav prema Božanstu, njegova sila privlačenja prema drugima će biti sukladna tome.

Ljubav u svemu djeluje kao oslobađanje. Često ne pravimo razliku između fizičke - seksualne privlačnosti, s jedne strane, i duhovne slobodne ljubavi, s druge strane.

Fizička privlačnost među ljudima je prolazna, i nema nikakve veze sa božanskom ljubavi.

Popunjavanje ljubavne mreže prema Božanstvu (širenje ljubavi u svijetu), na planu cjeline holograma svijeta, čini suštinu čovječanstva i ljudske vrste.

Ljudsko biće ima fizičko tijelo, to je naša individualna materijalizacija, i tu ništa nije sporno. Sve je to dio duhovne kreacije svijeta, i tako je moramo prihvatiti.

Ljubav nas čini božanstvenim bićem, i sve što vodi prema ljubavi, moramo podržati.

Doživljaj ljubavi je slojevit, gdje se blaženstvo, milost, pažnja i potpuna odgovornost dopunjuju i pojačavaju.

Kada u fizičkom tijelu pratimo dah, kontempliramo i misli usmjerimo prema Božanstvu, naše se biće mijenja, jer se doživljaj života penje na višu razinu.

Život ne smije biti ničim ograničen, još je najgore kada sami sebe, iz neznanja, ograničavamo u mnogim stvarima.

Imajući u vidu beskrajne mogućnosti dubljeg promišljanja, i duhovno buđenje, u smislu proširivanja svijesti do viših slojeva apsolutne svijesti (univerzalne kozmičke svijesti), jednostavnost života mora uvijek biti prisutna. Ne postoje granice samospoznaje, samo je potrebno duhovno znanje, procedura prisutnosti u dahu, kontemplacija, meditacija, yoga i fizičko pročišćenje tijela.

U našem biću sve je idividualizirano: volja, radost, zdravlje, duša, seksualnost, ali se sve preliva na širi kozmički plan, svuda gdje energija vibrira.

Zato je pogrešno tumačenje u smislu posjedovanja istine, ljubavi, svijesti i slobode, kako mnogi misle, jer ništa od toga ne može biti ničije vlasništvo, izvan duhovne suštine svijeta.

Moramo uvijek dublje promišljati, i biti će jasno da ne postoji mogućnost posjedovanja sebe, i drugoga, jer nas nitko ne može ograničiti u osjećanjima, emocijama, mislima, svijesti, istini, ljubavi.

Upravo nas misli dijele od samospoznaje i najvišeg ljudskog ostvarenja.

Viša razina prosuđivanja, kao širi uvid u pravo stanje stvari, dovodi nas u vezu sa Božanstvom, koje nas čini pažljivim, ljubaznim i odgovornim bićem. Ne moramo biti savršeni, ali je ugodno imati mir, biti radostan, zdav, s osjećanjem ljubavi, istine, svijesti i slobode.

Svi mi olako upadamo u stanja ljutnje, bijesa, previše pričamo, svašta pričamo, gubimo sirovu snagu, rijetko smo mirni, a još manje dublje promišljamo. I to nam se sveti na svakom koraku.

Moramo uvijek imati u vidu, sve što je duhovno, jedino izvire i završava u Duhu, i ni pod kojim uvjetima ne može biti duhovna materija, ili duhovna energija.

DA LI BOG POSTOJI

Stalna je tema da li Bog postoji?

Jednostavnim razmišljanjem uviđamo da je svijet cjelina, kao JEDNO, kao Bog. U kontekstu jednote, ne može postojati ništa duplo.

Sve na svijetu za sebe može reći: „Ja jesam Bog“, i to je ispravno. Ali, ništa na svijetu ne posjeduje svijest, izuzev čovjeka, i ništa na svijetu nikada neće reći „Ja jesam Bog“.

To jedino možemo očekivati od čovjeka.

Međutim, da bi čovjek izgovorio „Ja jesam Bog“, onda zaista mora biti na razini Boga, u svemu. Čak i kada netko kaže „Ja jesam“, postavlja se pitanje na koga je mislio. Naše su identifikacije beskrajne, i upravno je u duhovnosti najbitnije pitanje: „Tko sam“.

Zaključak je, čovjek ne smije biti izvan Boga, jer je upravo od Boga dobio svu moć svijeta - SVIJEST. Svatko ima obvezu prema Bogu, osvijestiti svoja tijela do najviše razine, apsolutne svijesti. Zbog poznatih ograničenosti materijalnog svijeta, to se ne može napraviti u jednom prolaznom životu, kakav mi živimo. Potrebno je puno raditi na sebi, imati sva znanja svijeta, biti posvećen duhovnoj praksi, i na kraju osloboditi Duh.

Krajnje je nesvjesno ponašanje, isticati materijalno tijelo i osjećanja, a odbacivati ljubav, istinu i svijest.

Da li Bog postoji je individualna stvar svakog pojedinca, do koje razine je uspio sebe osvijestiti. Obzirom da sve radimo i postojimo kao svjesna bića, moramo znati da je naša svjesnost rastegljive prirode, od elementarne svijesti (običnog disanja), pa sve do apsolutne svijesti (Duha). Na raznim razinama svijesti, naše identificiranje može biti u bezbroj mogućnosti. Ne možemo nikome zamjeriti zbog toga da li je manje ili više probudio svijest. To će se svakome dogoditi kada dođe pravo vrijeme.

OČI SU OGLEDALO DUŠE

Obično većina ljudi koristi ogledalo da vidi svoju frizuru, šminku, garderobu i vizualni izgled.

Ovoga puta naš pogled će biti prema očima u ogledalu. Prema onome što znači naše istinsko „Ja jesam“, koje prepoznajemo preko zenica očiju u kojima se reflektira duša.

Stanite ispred ogledala.

Opažate svoje tijelo, za koje kažemo da je objektivna realnost.

U ogledalu opažate svoju sliku, koja predstavlja dvodimenzionalnu sliku vaše duše, za koju kažemo da je metafizička realnost.

Sebe u ogledalu doživljavamo preko osjetila vida, naših očiju, pri čemu nam misli pokušavaju dati nekakvu viziju onoga što oči opažaju. Bez misli i uma, nije moguće registrirati opažanje.

Opažanje je višedimenzionalno, i ne možemo se fokusirati samo na jedan detalj u trenutku. U našem umu se već stvorio duži film onoga što smo vidjeli. Ako kojim slučajem nismo zadovoljni svojim izgledom i dušom, u mislima može doći do nezadovoljstva. Umjesto da smo mirni pred fizičkom i metafizičkom realnošću, mi se nepotrebno zabrinjavamo, i istražit ćemo zbog čega se to javlja.

Kada bi sve oko sebe promatrali na takav način, vjerojatno bi uskoro poludjeli od beskrajnih misli i mnoštva informacija u umu. Umjesto toga, postoji nešto drugo, koje nas u potpunosti oslobađa takve napetosti. To drugo je nevidljivo ogeldalo, koje jednovremeno vidi fizičko tijelo ispred ogledala i sliku duše u ogledalu, a nazivamo ga TREĆE OKO ili SVIJEST.

Običnim očima, uz svjetlost, vidimo samo do horizonta.

Iza horizonta nije potrebna nikakva svjetlost, već trećim okom opažamo ISTINU, koja zrači NADSVJETLOST, štiteći palaču Duha, od fizičkih i metafizičkih onečišćenja.

U svijesti ne postoje nikakva dimenzionalnost opažanja, nego je sve kolažni uvid, u trenutku.

Kada gledamo sliku na ekranu, mi opažamo cjelinu filma, međutim, ako usporimo reprodukciju, vidjet ćemo da u svakoj sekundi prođe 24 slajdova, posebnih slika.

Znači, svijest je neutralni jednovremeni promatrač u trenutku, tijela i duše. Zato svijest nije ni materija, niti energija, već izvire iz apsolutne svijesti Duha.

Nije jednostavno gledati sebe u oči, u ogledalu, jer se javlja stereoskopski (višedimenzionalni) doživljaj, koji nije istina, već stvorena iluzija na razini uma. Često puta ljudi znaju nekome reći: „gledaj me u oči“, jer time mogu prepoznati istinu „Ja jesam“, jer je moguće da se JA, u tom trenutku, odnosi na nešto drugo. Život je jako kompliciran kada ga živimo u nečije ime. Mi osjećamo u dubini da nešto nije u redu, ali nas ego stalno uvjerava kao da je sve normalno.

Neki se često razočaraju gledajući sebe u ogledalu, iz prostog razloga što nemaju pravi doživljaj o sebi, nemaju istinu „Tko sam“, i nemaju probuđeno treće oko i duhovnu svijest. Kreirati istinu o sebi na račun frizure, šminke, vanjskog izgleda i garderobe, zaista je naivno i smiješno. Na žalost, mnogi se time služe, jer nemaju pojma o vlastitoj duši, koja je uvijek božanska.

Tko ne može sebi gledati u oči u ogledalu, znak je neprobuđene ljubavi. Ako promatranjem sebe u ogledalu, jedino osjećamo fizički, vizualni doživljaj, onda zaista nismo probudili ljubav i svijest. U tome je izvor svih naših nezadovoljstava. Uspostavljajući ljubavni odnos sa vlastitom dušom, mi se u trenutku mijenjamo i usklađujemo sa duhovnom suštinom svijeta.

U toj ljubavi više nije bitna frizura, šminka, vizualni izgled i garderoba. Jedino je važan osjećaj „Ja jesam“, kao ugodna manifestacija i refleksija ljubavi prema Božanstvu u grudima, i srcu.

Opažanje trećim okom, još uvijek nije cjelovit uvid i svijest, sve dok se ne poveže sa apsolutnom svijesti, iznad tjemena glave, u sedmoj čakri.

U duhovnoj stvarnosti nije moguće nametati svoju volju drugome, i svatko neka radi onako kakva mu je svijest. Međutim, neprijatna je slika iskompleksiranih mlađih osoba, koji su razočarani u sebe, zbog neznanja, jer nemaju pojma „Tko sam“. Njhova identifikacija nije usklađena sa vlastitom dušom, i naravno da se osjećaju jadno, zabrinuto i uplašeno, jer nemaju istinu o sebi, kao nešto što ih spaja sa Božanstvom.

Iz perspektive običnog čovjeka, put ka uzdizanju moguć je uz duhovno znanje.

Veoma je prirodno, istinito, ljubavno, svjesno, zdravo, radosno, prosperitetno, živjeti sa osjećanjem u grudima - „Ja jesam“. Taj osjećaj je čovjeku najbitniji. U tom osjećaju je sadržano životno ostvarenje čovjeka. Do njega se najjednostavnije dolazi istinom i ljubavlju prema Božanstvu.

To je sve.

SVIJEST IZBLIZA

Nešto najgore što se pojedincu može dogoditi jest da ne probudi svijest.

Da nije spiritualnosti i probuđene svijesti, ništa ne bi bilo od spoznaje svijeta, Boga, duhovnosti, energije, duše, itd.

Najširi uvid prema beskrajnom svijetu jedino je moguć kada se taj svijet fokusira u najsuptilnijoj točki, i upravo se refleksija svijeta dešava u našoj svijesti. Duhovnim putovanjem, iznad brzine svjetlosti, kao na dlanu, možemo vidjeti cjeli svijet.

Spoznaja svijeta kroz objektivnu realnost pojavnog svijeta, metafizičku realnost energije, apsolutnu istinu i Duh, jedino je moguć u TRENUTKU SVIJESTI.

Na taj način je postala teorija Velikog praska. Na temelju toga procjenjuje se da je početak svijeta od prije 13,5 mlrd godina, a ljudske vrste prije 4,5 mlrd godina, ili 700 milijuna godina od postanka pračovjeka.

Netko je nekada prosvijetlio i spoznao istinu o svijetu u kome živimo, od čega se razvila duhovnost.

Bez svijesti, svijet, Duh, materija, energija, kao da ne postoje, i predstavljaju veliko NIŠTA.

Kada našim mislima idemo u dubinu do najsuptilnijih detalja, i osvjetlimo istinu, pojavi se jasnoća, nama poznata kao SVIJEST. Upravo je svijest refleksija i potvrda da je istinito sve ono što smo promatrali. Ojekti i subjekti promatranja su beskrajni, upravo u svakoj točki holograma svijeta. Obzirom da je kroz prostorni hologram obuhvaćena svaka točka, nema mjesta za VRIJEME, i zato kažemo da je svijest jedino moguća u SADAŠNJEM TRENUTKU, bez vremena, kao osvjetljena istina i slika.

Vrijeme jedino ima značaj kada se mjeri udaljenost između dvije točke u prostoru, koje nazivamo linearno vrijeme. To linearno vrijeme predstavlja čovjeku veliki problem, jer se time oživljavaju sjećanja, prošlost, poznata kao ego. Budućnost je također neutemeljena, jer nije moguća u vremenu, ali je u umu doživljavamo kao realnost. Naravno, radi se o iluziji.

Obzirom da je pojavna, relativna i materijalna priroda iluzija u odnosu na duhovnu realnost, primorani smo živjeti u takvoj sredini i realnosti gdje postoji linerano vrijeme.

Preko spiritualnosti i svijesti, imamo mogućnost jednovremene prisutnosti, poznate kao SVEPRISUTNOST, u svakoj realnosti svijeta. Tu ne možemo biti isključivi, jer je za nas jednako bitan fizički, mentalni i duhovni aspekt života.

Na freskama svetaca, oko glave je prikazan oreol svjetlosti kao simbol da je beskrajni svijet sadžan u svijesti čovjeka.

Ovu potvrdu srećemo kod gledanja aure, gdje se svjetlost javlja u raznim bojama, u ovisnosti od razine probuđene svijesti.

Jednako tako svijest se javlja u intuiciji, kontemplaciji, meditaciji, uvijek na jednak način.

Svi smo jedinstveni, jer smo stvoreni od JEDNO. Na najvišoj razini stvarnosti ne postoji muško i žensko. To se pojavljuje u objektivnoj stvarnosti, pojavnoj, relativnoj, prolaznoj i materijalnoj prirodi, kao dokaz njene nesavršenosti, gdje mora postojati polarnost radi stvaranja naboja, kao pokretača života.

Podjele među ljdima su neprimjerene ljudskom rodu u svemu. Rangiranje ljudi na temelju diploma, društvene podobnosti i dr. ne vodi dobročinstvu, ljubavi, istini, svijesti, slobodi i miru. Naša su djeca božanska, a društvo se usudi, kroz obrazovanje, davati im ocjene od 1 do 5. Ako su djeca božanska, nisu im potrebne sramne ocjene. Mnoge stvari društvo radi protiv čovjeka, ali nitko ne vidi istinu.

Pravim znanjem oživljavamo refleksiju svijeta u našoj svijesti, čime dolazi do jasnoće pogleda na svijet, i potpunog uvida u smislu istine.

Put, magistrala, jasnoća, uvid ili svijest, između nas i svijeta je jedan, dvosmjeran, u vidu beskrajnog osvjetljenog kruga.

To je uzvišeni put, očišćen od svega onoga što bi zasmjetalo i usporilo brzinu naše svijesti. Na tom putu postoji samo svjetlost i ništa više. Čak i sama svijest ide većom brzinom od svjetlosti, jer je svijet beskrajan, a moramo u trenutku stići u bilo koji prostor i točku svijeta.

Svijest nije naša, neovisna je, i pojačava se samo onda kada smo potpuno prisutni u njoj.

Ako pažnju usmjerimo na nešto izvan glavnog puta života, naša svijest se u trenutku ruši, i ponovo usmjerava na objekt razmatranja u mislima. Sve dok ne postignemo iskustvo cjelog puta, nije moguće probuditi svijest do kraja.

BUMERANG

Duhovno promatrano život čovjeka ne može biti privatno vlasništvo, jer zbog osjećanja, misli, emocija, ega, uma i svijesti, lako utječemo na bliske i druge ljude, čime direktno mijenjamo njihove živote.

Filozofija, ideologije, religije, moderno društvo i globalni svijet, na svaki način koriste tu mogućnost duhovne pripadnosti čovjeka svima, i pojedincu uskraćuju prava na ljubav, istinu, svijest i slobodu. To se radi krajnje perfidno, u vidu socijalne brige za čovjeka. Svaki slobodan pojedinac može sebi urediti život do najviših ljudskih vrijednosti, i za to mu nitko nije potreban.

Korišćena je svaka rupa u neznanju ljudi, duhovnoj neprosvećenosti, i usmjeravanju ljubavi prema moralnim (izmišljenim) vrijenostima. Na taj način pojedinac nikada nije imao slobodnog prostora za sebe, gdje bi se probudio i shvatio suštinu života.

Duhovnost se lako uči kada se tradicionalno prenosi s koljena na koljeno. U našem slučaju, sve je učinjeno da ne budemo duhovni ljudi, već slijepi poslušnici religioznog morala, društvenog znanja i vladavine moći.

Duhovnost je božanska, nenametljiva, i uvijek se pokazuje kroz najviše vrijednosti svijeta, kroz ljubav, istinu, svijest i slobodu.

Danas kada nam je najviše stalo do najviših ljudskih vrijednosti, daleko smo od vlastite duhovnosti, i jedino možemo reći to je bumerang kvarne igre pojedinaca i moćnika, koji su zabranjivali i skrivali duhovne vrijednosti od ljudi i čovječanstva.

VRIJEME

U prostoru najčistije vibracije vlada konstanta energije, gdje vrijeme ne postoji. Vrijeme je u prostoru jedino moguće preko valova kozmičkih zračenja, ili materije.

Sama vibracija je toliko suptilna da se ne može izraziti nikakvom dimenzijom, a samim tim ne možemo niti definirati postojanje vremena u takvom prostoru.

Od Velikog praska bilo je potrebno 300.000 godina do pojave prvih valova subatomskih čestica, i mogućnosti mjerenja linearnog vremena.

Simbolizam Velikog praska se očituje kroz neizbježnu potrebu energije, da prođe zid apsolutne istine i postane čisti Duh.

U materijalnoj prirodi prostor i vrijeme definiraju objektivnu realnost.

Priroda nastaje kada vibracija energije polako gubi apsolutnu čistoću, i u prostoru dolazi do sve veće prisutnosti materijalnih elemenata. Zbog toga bezvremena konstanta gustine vibracije energije poprima dimenziju linearnog vremena. Naša tijela su upravo stvorena u prostoru materijalne prirode, gdje su povoljne mogućnosti vibracije energije za razvoj života.

Prošlost, sadašnjost i budućnost gube linearno vrijeme kada vibracija energije pređe u prostor apsolutnog stanja. Tada kažemo da se krajnosti linearnog vremena spajaju u JEDNO, bez vrmena.

Gdje je materija tu postoji linearno vrijeme, od koga ovisi buđenje ljudske svijesti. Pojavom subatoma, atoma i molekula, stvara se atmosfera u kojoj je zrak sa kisikom i vodikom, a oni čine preduvjet života preko disanja (elementarne svijesti). Dovođenjem disanja u rezonancu sa linearnim vremenom, direktno mijenjamo razinu svijesti.

Bezbrojne su mogućnosti razine svijesti, ali ipak izdvajamo one najvažnije:

- elementarnu svijest (disanje pri dubokom spavanju),

- podsvjesni um,

- svjesni um i

- nadsvijest.

Na sadašnjem stupnju evolucije i svijesti, mi ne znamo što hoćemo; raditi na novim tehnologijama na produženje života, biorecikliranjem organa i tijela, ili prihvatiti duhovnost kao prirodni put za oslobađanje Duha.

Apsolutno stanje je prostor apsolutne stvarnosti, ili istine.

Prostor metafizičke realnosti energije se očituje kroz vibracije.

Prirodu čini pojavni, relativni i materijalni svijet.

Sve što čini suštinu i cjelinu svijeta, sadržano je u svakoj točki prostora, jer sadrži prostorni model svijeta, do najsuptilnijih granica, istine i apsolutnog stanja.

Kreacija svijeta se odvija sama od sebe, neovisno o bilo čemu drugom.

Jedino čovjek može biti svjestan istine svijeta, djelomično ili potpuno, u ovisnosti do kojih razina je probudio svijest.

ŽIVOT I TIJELO

Život naš je duhovne prirode, što znači da je vječan.

Tijelo naše je veoma kvarljiva roba, kao što je sve od krvi i mesa kvarljivo.

Na život ne možemo utjecati, jer je on komadić duhovne suštine svijeta. Jedino možemo biti svjesni života i Duha. Što god radili i ma gdje bili, uvijek smo živi.

Tijelo smo prihvatili svojom voljom, čime je zadovoljena kozmička pravda. Što se tijela tiče, ono ne mora živjeti niti jedan da. Život ne trpi strah, neizvjesnost, i sve ono kada nemamo jasnu odluku. Smrt je za život potpuno izvjesna stvar, jer se tada oslobađa Duh.

Za održanje života nije potrebno ništa.

Za održanje tijela potrebno je održavati dah i biti izložen svjetlosti. Ovo se odnosi na elementarno održanje.

Prosto rečeno, kakve su nam misli takva nam je i hrana potrebna za život.

Uz duhovne misli, čak nije potrebno ni disanje (primjer višegodišnjih meditacija lama na Tibetu).

Svaka misao koja nas identificira sa materijom i tijelom, traži hranu sličnog porijekla. Kvarljive misli traže kvarljivu hranu (u smislu strasti). Ništa ne može biti slučajno, i svaka manifestacija ima uzrok.

Preko svijesti održavamo razine duhovnog ostvarenja, jer je svijest jedino duhovno u nama.

Niska razina svijesti daje nam nisku moć prosuđivanja i uvida.

Najviša razina svijesti vodi nas u prosvjetljenje.

UM KAO BLAGOSTANJE

Um se u nama u svemu ponaša kao um našeg kućnog ljubimca. Ako mislima ne usmjerimo um, ne znamo ga voditi i smiriti, on će slijediti osjećanja i misli (nagonski), jer um upravo zato služi. Bez naše odluke, um nema izbora, i mora nešto raditi, pa makar to bilo štetno i opasno po nas i okoliš.

Um je čvrsto vezan za tijelo, i njegova širina svijesti je samo do horizonta. Za čovjeka je to nedovoljno i mora nastaviti proširivati vidike prema svijetu u kome živi.

Tu mnogo može pomoći znanje. Međutim, u nedostatku znanja, postoji nešto što će svakog pojedinca osvijestiti do najviših razina, a to je božanska ljubav.

Snaga ljubavi je usmjerena prema našem životnom putu, istini i Duhu. Ljubav nas oslobađa suvišnih misli, i fokusira da volimo čaroliju Duha. Kroz ljubavnu igru postajemo svjesniji, i time naš um možemo kontrolirati, voditi i smirivati.

Um ćemo smiriti od dobre hrane, ugodnog sexa, hrpe novaca, zanimljivog putovanja, i mnogo čega drugog iz domene materijalnog. Međutim, time nismo dotakli pravu ljubav (prema Duhu), jer je ona mnogo dublja od prolazne ljubavi prema materijalnom.

U prirodi uma je da mora uvijek nešto raditi. Kada u meditaciji smirimo um, u suštini on i tada radi, jer bez aktivnosti uma, mi smo izgubljeni u prostoru i linearnom vremenu.

Um je um, savršena prirodna navigacija čovjeku, a kuda će nas voditi, upravo ovisi o našim mislima, namjeri, odluci, svijesti.

Ako nismo prisutni u našem umu, ako ga ne usmjeravamo, on će se ponašati do razine svijesti i prosuđivanja gdje smo zadnji put stali. Nove misli, nove ideje, iznova formatiraju um, i on se u trenutku predaje našoj odluci. Za čovjeka je najgore kada nema jasnu namjeru i odlučnost. Tada um radi ono što najbolje zna, a to može biti i grijeh. Znanjem i proširivanjem uvida prema svijetu, naš um postaje oaza mira i blagostanja. Tako je moguće, od neprosvećenog i nagonskog bića, napraviti genijalni um, uz to i super um (nadsvijest).

Duhovnost Istoka upravo nudi mnogo disciplina za kontrolu uma, i svaka od njih na svojstven način pomaže.

No, netko godinama koristi šansu da preko naših umova postigne apsolutnu kontrolu čovječanstva. Metode su različite, a cilj jedan. Učiniti ljude poslušnim.

Sve je više slobodnih strijelaca, duhovnih tragača, početnika, koji se trude vlastite umove usmjeriti ka višim razinama svijesti, čime bi u mnogome popravili sliku svijeta. Međutim, nije jednostavno biti u nirvani, biti hodajući Duh koga će ljudi sretati na ulici, prepoznavati, diviti mu se i imati životnu inspiraciju za dobrobit čovječanstva.

Imamo mnogo prosvjećenih pojedinaca, mudraca, duhovnih učitelja, ali njihova duhovna snaga još nije dovoljna da pokrene promjenu u umovima svih ljudi. Još uvijek je moćniji utjecaj coca cole, šećera, čokolade, sexa, novca, modernih tehnologija, facebooka, moralnih religija, društvenog odgoja, od probuđene svijesti pojedinca. Bilo bi sasvim dovoljno da se sada u svijetu probudi samo jedan čovjek. No, takvih već imamo, na primjeru Buddhe i Isusa, ali su njihova učenja godinama zabranjivana, omalovažavana i potiskivana u drugi plan, čime je njihova duhovna snaga u mnogome izblijedila u umovima ljudi.

Možda se danas ipak nešto mijenja na bolje. Zapad priziva duhovnost u pomoć. Budizam je sve više prisutan u glavama ljudi (mislim na učenja Buddhe, a ne budizma kao religije).

komentar:

No, um nas može prevariti i u ljubavi, i umjesto prave čarolije sa Duhom, um nam podmeće čaroliju sa tijelom (sex, hrana, novac, itd.).

Um nam se uvijek sveti ako ga ostavimo da sam odlučuje. On traži odlučnost i da ga zasigurno prevedemo u prostor nadsvijesti. U tom prostoru je istina i Duh, um se razoružava i predaje. Biti bez uma je ludačka stvar, ali, biti sa usmjerenim umom je savršenstvo.

Vaš pas ima um, i on se pažljivo ponaša prema vama, voli vas, odgovoran gdje će piškiti i kakiti, zna vas ljubiti i igrati se. Pas sve zna, ali mu još malkice nešto fali da bi bio svjesniji, nego je i dalje na razini životinje i nagona. Po ponašanju, čovjek često puta podsjeća na psa, ali su spiritualne mogućnosti proširenja svijesti beskrajne, i šteta je to ne probuditi u sebi.

SLOBODA NA PRVOM MJESTU

Ništa na svijetu, čovjeka ne povezuje lakše sa njegovom prirodom kao sloboda.

Prostor svijeta je ispunjen Duhom, Apsolutom, koji je svemoćan, gdje preko Duha, najprije imamo osjećaj slobode. Duh ne leti (jer nije materija niti energija), već beskrajno ispunjava prostor svijeta.

Suština duhovnog prostora je u praznini i vakuumu, koji svaku točku povezuje u cjelinu.

Mi smo po prirodi materijalizirana bića, relativni u svemu, griješni i strastveni.

Najlakše ćemo obuzdati strasti i imati mir, ako imamo slobodu.

Sa fizičkom slobodom lako smirujemo strasti, a sa mentalnom slobodom misli i um.

Životno ostvarenje je jednostavan put kada slijedimo svoju prirodu.

Sloboda je najveći vid potpune odgovornosti. U njoj se najlakše predajemo miru, ljubavi, istini, svijesti i Duhu.

Fizička i mentalna sloboda, s lakoćom nas uvode u vlastitu duhovnost. Nekada su ljudi u svemu bili slobodni, i zato su brzo napredovali. Nitko danas nema slobodu, jer je gubimo s brakom, poslom, moralom, ideologijama, religijama, društvenom kontrolom i svjetskom vladom.

Svima nam je stalo probuditi se, imati mir, veću moć prosuđivanja, duhovno napredovati. Zbog toga usvajamo nova znanja, pokušavamo mijenjati sebe, ali ipak nedostaje glavna karika života - SLOBODA. Bez slobode nema mira, bez mira ne možemo kontemplirati, dublje promišljati, meditirati, probuditi volju, radost i ljubav, i daleko smo od istine, više svijesti i Duha.

Za samoostvarenje svatko od nas može biti sam, međutim, doživljaj ljubavi lakše budimo preko voljene i drage osobe.

Seksualnost svakog pojedinca mora biti slobodna, jer je to prirodni način kada je lako možemo usmjeriti ka buđenju ljubavi. Svako ograničavanje seksualne slobode, dodatno komplicira stvar, i čini čovjeka još više strastvenim. Sam čin osporavanja je kontra produktivan.

Slobodan čovjek je najprije miran, smislen, i ne želi gubiti svoj mir.

Mi pokušavamo govoriti o duhovnosti, svijesti, istini, ljubavi, ali gubimo iz vida da sve to nije moguće bez slobode.

Upravo sloboda svima nedostaje, bilo fizička, moralna, ideološka, društvena, religiozna, itd.

Suvremeni način življenja i udruživanja ljudi, preko demokracije, na prvi pogled izgleda kao da su ljudi time slobodni. To nije točno, društvenim uplitanjem u život pojedinca, gubi se u njemu mogućnost probuđivanja vlastite duhovnosti. Uz društvenu brigu, svi se na neki način osjećamo ovisnicima, a to nikako ne može biti dobro.

Ako želimo bilo koji rast na duhovnom uzdizanju, najprije se moramo osloboditi. Oslobađanje se odnosi na svaku fizičku i mentalnu ovisnost (od hrane, posla, obitelji, novca, sexa, osjećanja, emocija, ega, uma). Duhovnim principima na jednostavan način možemo kontrolirati svaku ovisnost.

Preko slobode lako usklađujemo dušu i tijelo, Duh i svijest. Slobodan čovjek je kao najveće ogledalo koje lako upija refleksiju svijeta. Od toga nastaje uvid i interakcija svijesti sa apsolutnom svijesti. Tada postajemo sveprisutni, istinito doživljavamo sebe i svijet. To je istinski osjećaj slobode.

Na duhovnom planu sloboda ne postoji, jer je Duh iznad svega, sveprisutan, svemoćan, apsolutan.

Pravo znanje nikada nije napor i tiče se života i duhovnih vrijednosti. Fizički zakoni i metafizička realnost su komplicirani u svemu.

Zato kažemo, u materijalnoj prirodi život je konačan, a u Duhu je vječan.

Zamislimo malo svijet kao cjelinu, gdje svaku točku prostora ispunjava Duh. Objektivnu realnost preko fizičkih zakona, nekako poznajemo. Metafizičku realnost vibracije energije pokušavamo spoznati, a o Duhu nemamo ideju što bi to moglo biti. Sam Duh nije prošlost, sadašnjost, budućnost, materija, energija ili što drugo. Duh je apsolutno stanje, u smislu zasićenja svih stanja. Materija ima fizičke zakone, energija ima konstantu vibracije, a Duh nema ništa. Čak i vakuum koji cjeli svijet drži u cjelinu, najprije sliči na ništa.

U nedovoljno promišljenom razgovoru znamo reći kako Duh bježi, želi biti slobodan i slično, međutim, Duh je beskrajni mir, potpuno svršeno stanje, bez ikakvih mogućnosti i promjena. To znači da u prostornom hologramu svijeta Duh ispunjava svaku najsuptilniju točku prostora (bezvremeno, beskrajno, apsolutno).

Poslije smrti tijelo se poluraspada (ostaje duša-energija), a sa Duhom se nije ništa dogodilo. Duh je uvijek Duh, i ostaje tamo gdje je i bio.

Prostor svijeta je potpuno duhovan, samo mali dio pripada materiji i energiji.

Iluzija jedino živi u našim mislima, a možemo je rastopiti prevođenjem uma u svijest. Obično ljudi vjeruju i kažu: tijelo je glavno, a Duh se oslobađa. To nije dobro rečeno, Duh je uvijek Duh, a tijelo se rađa zato jer postoji mogućnost oživljavanja sjemena uz pomoć energije - duše.

Na primjeru velike žarulje, pokušat ću pojasniti suštinu svijeta. Sama žarulja je cjelina svijeta, ispunjena vakuumom, kao ništa, kao Duh. Volframova nit predstavlja apsolutnu istinu, koja zasija ako je energija dovoljno jaka i pročišćena. Bez obzira da li žarulja svjetli ili ne, ona je ispunjena Duhom. Tako je i sa nama i sa cjelim svijetom. Energija ima svoju vibraciju i konstantu, ali to ništa ne znači ako ne postoji nekakav otpor (materija), gdje će se dejstvo i snaga energije pokazati. Najveći otpor u našem biću dolazi od misli, i tu smo direktno odgovorni za stanje životne sile (Kundalini energije). Iz Kundalini rezervoara, energija se pokreće običnim disanjem, a pojačava dubljim dahom i vođenim mislima.

Kada spavamo, disanje je slabo, elementarno, i tijelo se lako hladi. Pri fizičkoj aktivnosti, protok životne sile je intenziviran i tijelo ima veću toplinu. Zrak nije dovoljan za održavanje temperature tijela, jer je loš vodič topline, i u tu svrhu služi voda, kao veoma dobar vodič topline. Voda se u tijelu sama stvara biokemijom i alkemijom bića, uz pomoć metabolizma i energije. Prekomjerna prehrana traži mnogo vode i to nije dobro. Čojek treba mokriti u 24 sata 3-4 puta (žene), i 4-5 puta (muškarci).

Nastavljamo priču o svijetu i modelu žarulje. Duh je u žarulji, bilo ona uključena ili ne, jer da nije tako, žarulja nikada ne bi mogla sijati.

Kada prašina i paučina padnu na žarulju, to bi mogli predstaviti količinu materije u svijetu. Znači, u prostoru svijeta, veoma je malo materije, bez malo beznačajno. Prašina na žarulji nikada neće umanjiti moć energije, s jedne strane, apsolutne istine, i Duha, s druge strane.

To znači, svaka točkica našeg tijela je Duh, na koji se uhvatila prašina (tijelo). Svaka naša tjelesna stanica je slična modelu žarulje, ima prostor Duha, energiju, i nekakvu materijalnu podlogu. Možda ne možete odmah shvatiti suštinu upoređivanja bića i svijeta, ali mi smo u svemu samo komadić svijeta, gdje su naše misli energija, a naša probuđena svijest predstavlja istinu o postojanju Duha u nama.

Kod površinskih osjećanja i emotivne reakcije, nemamo doživljaj pravog uvida, i možemo reći da nismo svjesni, jer nismo dotakli istinu. Kada um oslobodimo dolazećih misli, i kada on ne reagira na njih, onda kažemo da smo um preveli u svjesni um, i ako tako nastavimo, možemo ga još prevesti u nadsvijest (veza sa apsolutnom svijesti).

Na primjeru žarulje svijet je ispunjen Duhom neovisno o bilo čemu. Može biti dan, noć, toplo, hladno, svejedno je, Duh je uvijek prisutan. Duh nema veze niti sa materijom, niti sa energijom, ali na sebi svojstven način prisutan je u svemu.

Iz ove priče proizilazi da je materija u svemu ovisna o energiji i Duhu. Našem tijelu je potrebno energije, ali moramo biti svjesni da je ona (kroz konstantu), uvijek u izobilju prisutna. Uz to, i Duh je prisutan. Samo od naše svijesti ovisi kako ćemo upravljati svojim bićem. Da li će nam tijelo biti zdravo, ili nesposobno za metaboliziranje (pretvorbu) energije.

Svijet je JEDNO, s fizičkim (materijalna priroda), metafizičkim (energija) i duhovnim aspektom.

Istina se uvijek javi kada tijelo nije bitno, u mislima, umu, svijsti, prostoru i linearnom vremnu.

Mnogi vjeruju da je centar svijeta negdje, beskrajno daleko, međutim, Duh je u svemu, i centar svijeta je u svakoj točki prostornog holograma. Duhovnost počinje sa nama, kada istinski osjetimo da je u nama i oko nas prazan prostor - Duh.

Svi se osjećamo dobro, u svom elementu i vlastitoj prirodi, kada smo slobodni. Ako se uzdignemo na višu duhovnu stvarnost, zaista postajemo čudo. Napor dolazi od fizičkog i mentalnog aspekta, dok nas duhovno u svemu oslobađa.

Svi znamo da se u brzim automobilima koriste zračni jastuci za sigurnost vozača. I našim životom upravljamo kao pravi vozači, gdje također trebamo biti sigurni. Tako nešto možemo postići ako unutar tijela (plućima, trbuhu, i svakoj šupljini tijela), imamo zračni jastuk koga ćemo vizualizacijom doživljavati u mislima. Jednako tako iz vana trebamo imati ogroman zračni jastuk koji će štititi naše tijelo od svega. Ono što čini naš život i suštinu „Ja jesam“, treba biti u sendviču između dva sigurnosna zračna jastuka, iznutra i iz vana. Simbolizam zračnih jastuka je Duh, koji nas u svemu štiti kada smo njega svjesni, kada smo povezani sa njim, kada mu se predamo. U ovom slučaju mi smo samo mala djeca koja se predaju na milost Duhu. Nema mjesta ni za kakav strah, neizvjesnost ili bolest, ako se zaštitimo Duhom, preko jednostavne svijesti.

Moramo shvatiti da smo mi ljudi, samo ljudska bića, materijalizirana, u objektivnoj, relativnoj realnosti, od krvi i mesa, sa fzičkim tijelom, ali ispunjeni Duhom i energijom.

Ako se služimo računalom, to ne znači da je naš mozak postao kompjuteriziran.

Jednako tako, služeći se se probuđenom svijesti, ne znači da smo prestali biti tijelo.

PROSTORVRIJEMEMATERIJA

Evolucijski promatrano, ljudski um još nije spreman biti neovisan o dimenziji prostorvrijememateriji. To bi značilo da konstatiramo kako ispred naših osjetila ništa ne postoji, i kao takva, će izgubiti osjetilnu moć, i percepciju svijesti usmjeriti na višu razinu postojanja. Sam prostor predstavlja apsolutno stanje, ali ne bi došlo do naše tjelesne manifestacije da nije dimenzije vrijemematerija.

Moderno doba sa novim tehnologijama ogolit će planet Zemlju u smislu iskorišćenja svih prirodnih potencijala, poslije čega će morati potražiti novu mogućnost za energijom. U tom smislu, kao energetski izvori, ostaju mineralno tlo, voda i zrak. Tako se sužavaju mogućnosti u energetskim izvorima, i nove tehnologije će pratiti to stanje. Sve više ugljik će biti zastupljen, kao materijalni izvor energije (umjetni dijamant), da bi na kraju jedino ostao vodik, koga najviše ima na svijetu.

To bi ukratko mogao biti životni put planeta Zemlje. Rodila se jednog dana, morala bi i umrijeti.

Nemogućnost jasnijeg uvida, upravo dolazi od mentalne ovinosti uma, koji je čvrsto vezan za prostorvrijememateriju.

Na taj način je naše tijelo prepušteno slučaju, mentalno smo zasljepljeni u svemu, a duhovnost se ne nazire.

Za početnike je važno da svoje razmišljanje usmjeravaju ka svjetlosti, i nikada ne treba strahovati nad životom. U tom smislu, budistička učenja „četiri zaštite“, su značajna. Tu se misli na duhovnost, sveopću ljubav, nečistoće tijela i smrt.

Duhovna razmišljanja nas vode ka višim razinama prosuđivanja i svijesti.

Razmišljanje o ljubavi je usmjereno prema svim osjetilnim bićima, i cjelom svijetu.

Treće razmišljanje se odnosi na shvaćanje sve odvratnosti tijela, i nezdrave privrženosti njemu. Pozabavite se njegovim nečistoćama, kao što su: gnoj, krv, pljuvačka, mokraća, serum, znoj, i nečistoća organa. Morate dublje promišljati, kako bi zaljubljenost prema tijelu nestala.

Četvrta zaštita za vaš mir je neprekidno razmišljanje o stalnoj prisutnoj smrti. Život je neizvjestan, ali je smrt sigurna. Život ima smrt kao svoj cilj. Postoji rođenje, bolest, patnja, starost i, konačno smrt. Ovo su karakteristike procesa postojanja.

Simbolizam praznog prostora je veoma značajan, jer najlakše prepoznajemo Duh u njemu. Gdje ne postoji praznog prostora, ta mjesta su potencijalno opasna. Primjer pretilog tijela, plinova pod velikim tlakom, atomska bomba, itd. Jednako tako ako u našim osjećanjima, mislima i umu, nema praznog prostora, u smislu mira, moramo se osjećati napeto.

Ambijent našeg prolaznog tijela je prostorvrijemematerija, i ne vidim nikakvu potrebu od čega bi morali bježati. Ostavimo sve kako jest, i kreacija će nas dovesti na isto mjesto odakle smo krenuli, bez obzira da li smo promašili Put, ili ga jasno slijedimo.

Pojmovi: sloboda, istina, svjetlost, ljubav, radost, volja, vođene misli, dublja osjećanja, svijest, zdravlje, smrt, tiču se prostora, i zato nas lakše povezuju sa Duhom.

Pojmovi: osjećanja, misli, emocije, ego, um, strast, želja, nada, strah, ponos, mržnja, ovisnost, pohlepa, itd., više nas vezuju za vrijememateriju, i udaljavaju od duhovnog.

LJUBAV ZAŠTO

Čovjek kako ga znamo, rođen, živ, od krvi i mesa, ispunjen Duhom i energijom, probuđen ili ne, mora ostvariti životni put, kroz samorealizaciju.

Na svom putu moramo se identificirati na više razina, ali su tri najbitnije:

- duhovna identifikacija je moguća preko slobode,

- mentalna identifikacija se tiče duše-energije, koja je najjednostavnija preko ljubavi, i

- fizički se identificiramo preko svijesti.

Po pitanju slobode sve je jasno, jer se kroz nju Duh utjelovljuje u nas, preko apsolutne istine i Božanstva.

Stvoreni smo na sliku duše, i kopirani preko DNK u fizičko tijelo. Od tog trenutka duša-energija stalno osvježava život naših stanica, a sve u skladu sa valovima energije. Upravo je energija nešto što se metabolira u tijelo, fizičku snagu, volju i ljubav.

Poslije slobode, ljubav nam je u životu najpotrebnija, jer iz ljubavi dobijamo filtriranu energiju kakva je potrebna našem biću. Vjerujem da ljudi veoma malo znaju o ljubavi, a mnogi još nisu imali to iskustvo. Svi se olako poigravaju sa davanjem i primanjem ljubavi (u osjećanjima i priči), a to uopće nije točno, jer se ljubav ne može dati, niti primiti, već isključivo služi svakoj jedinki za održanje života.

Svima mora biti jasno da ljubav nije luksuz, moda ili što drugo, nego prirodna potreba svakog pojedinca da na jednostavan, božanski i istinit način, vodi energiju kroz svoje biće, do samih tjelesnih stanica. Kada je biće osvježeno novom energijom, doživi radost i posebno blaženstvo koje nazivamo ljubav.

Na osnovu ovih spoznja proizilazi, da je čovjek sam sebi najkorisniji, i usklađen sa sobom i prirodom, ako se ponaša u okviru svojih mogućnosti i potreba tijela.

Svi mi možemo izložiti svoje biće raznim situacijama, po pitanju uživanja hrane, sexa, posla, fantazijama, itd., međutim, jedino je ispravno kada u svom biću probudimo ljubav. Tek tada dolazi do sklada duše i tijela, a to se osjeti po mirnom radu srca, kao znak da je krv čista, da je prati zrak iz disanja, da je limfa kvalitetna za stvaranje imuniteta tijela.

Imam osjećaj da ljudima nikada nije objašnjena suština ljubavi. Tumačenje ljubavi se svodi na neku sentimentalnost, uživanje i sex zadovoljenje, međutim, istinska priroda ljubavi je fundamentalna za život. Bebama je ljubav najpotrebnija, u smislu stvarnih energetskih potreba tijela, i zato se u njima budi najjača ljubav, nama poznata bezuvjetna ljubav.

Obzirom da je duša nevidljiva i bliža Duhu, životno se stvorila identifikacija sa Božanstvom. Znači, Božanstava može biti koliko i duša.

Duh i čovjek su JEDNO, a dijeli ih i spaja:

- apsolutna istina (kao apsolutna, ili univerzalna kozmička svijest), definira vječnost,

- Božanstvo (najčistija vibracija energije-duše), u objektivnoj stvarnosti - ljubav,

- svijest (od slijepih osjećanja, misli, ega, uma, do čiste svijesti).

Uz ljubav prema Duhu, ispunit ćemo duhovni plan, kozmičku kreaciju, i dušu prevesti kroz fizičko tijelo, vraćajući se ponovo tamo odakle smo došli.

Na tom putu jedino što je stvarnost tiče se duhovnih vrijednosti, sve drugo je prolazno, relativno, slično iluziji, koja se pojavi pa nestane. Međutim, sve su faze bitne, svi aspekti života su sastavni dio cjeline, i svemu moramo prilaziti s potrebnom pažnjom, ljubavi i odgovornosti.

Iz svega proizilazi da ne moramo biti žrtve materijalnih vrijednosti, sebični i pohlepni, već da smo izravno uključeni u božansku milost, preko ljubavi.

Ljubav je vibracija duše-energije, ona nas oživljava, čini mirnim, snažnim i radosnim, a uz to, savršeno nas povezuje sa cjelim svijetom.

Uz ljubav mi živimo, bez nje - mučimo se.

Povučeni pohlepom i egom, ljudi nisu sebe dovoljno osvijestili, zato su opčinjeni materijalnim vrijednostima, previđajući pravu stvar u čaroliji Duha i Božanstva (energije duše). Ovisni smo o nebitnim stvarima, i time limitiramo život sve dok ovisnost traje. Na duhovnom planu ne postoji nikakva ovisnost, nema limita, i možemo živjeti vječno. Nitko nije u stanju izgraditi sebe, ako svoje biće drži u bilo kakvoj ovisnosti. Kreacija svijeta je stvorila ljudsko biće, podarila mu svijest, a čovjek sam sebe gura tamo gdje mu nije mjesto, u nagonsko ponašanje koje imaju životinje.

Nitko tu nije kriv, već su određene mogućnosti kumovale takvom ponašanju. Um kao vodilja duše-energije, vezan je za osjećanja i tijelo. Na nama je popraviti to stanje i prevesti um na višu razinu u svijest. U tu svrhu najprije će nam pomoći dublje promišljanje (u smislu najdubljih osjećanja i ljubavi).

Ne smijemo biti sitničavi kada je u pitanju ljubav, jer je ona najprije duhovna, božanska i na kraju individualizirana zbog duše.

Stranica 8 od 15 Sve stranice