Dalmacija: Priča o moru i granicama fotografija:
Granica između Hrvatske i BiH kod Neuma nalazi se u dnu jednog brda, na dvadesetak metara od mora. Brdo ko brdo, ničim podijeljeno, o moru da se i ne priča. Da čovjek ne zna da je taj plavi punkt granica, ništa ne bi bilo neobično, ali kad zna šta je, nevjerovatno je koliko grebe oči i smeta razumu. Da ima nekakav potočić, nekakva prirodna prepreka, pa i nekako, ali ničega nema, granica se nalazi na po brda. Tu počinje dvadesetak kilometara BiH mora, gdje se uopšte ne vidi otvoreno more, od poluostrva Klek. Suština tih dvadesetak kilometara najbolje je stala u onaj vic što ga pričaju Srbijanci (ili su ga bar pričali dok su imali more).
– Kako se Bosanci kupaju u moru?
– Jedan po jedan.
Dakle, šta se dobilo sa tom granicom? „Bosanci", tj. Hrvati iz Neuma, imaju 24 kilometra mora koje u stvari izgleda kao jezero, a Hrvati iz Dubrovnika su praktično odsječeni od ostatka države. Da bi se prešlo tih 24 kilometra čovjek mora prijeći dva granična prelaza u razmaku od 15 minuta. Taj plavi punkt izgleda kao bubuljica na licu djevojke koja sasvim pristojno izgleda, ali čovjek prosto ne može da skine pogled sa te proklete bubuljice.
Brdo, tipično dalmatinsko, kamenito, a opet obraslo šumom, uopšte se ne obazire na tu bubuljicu u svom dnu. Ono će biti tu još dugo nakon što nestanu svi oni koji ga naseljavaju. Ali onima što rade u tom punktu, on je centar svijeta.
Granice, granice, granice... Granice bi mogle biti naša najbolja izvozna roba. Ako nekom Portugalcu iz Lisabona, najzapadnije tačke Evrope, dođe da ode u Moskvu, on će morati da prijeđe samo jedan granični prelaz, onaj ruski, prolazeći pri tome kroz osam zemalja. Ako jednom Makedoncu padne na um da ode u Ljubljanu, broj granica varira od tri do pet.
A šta ja radim u svemu tome i kuda uopšte vodi ova priča? Pokušavam da ubijedim sebe da se još može sastaviti kompletna slika od komada razlomljenog svijeta, ako nikako drugačije, a ono bar u mojoj glavi. Pokušavam da se odbranim od nekakve patetične jugonostalgije, jer za nju nemam ni osnova, osim u pričama drugih, ali opet ne mogu a da ne zamišljam kako je to putovati svojom zemljom od sjevera ka jugu satima i satima, a da ne zapneš za nekakvu granicu.
Nakon pola sata prženja na dalmatinskom suncu staje mi auto italijanskih tablica. Radujem se, dugo ni sa kim nisam pričao na italijanskom, taman malo da obnovim. Sjedam, vežem se, gledam saputnika, nekako mi je čudan njegov akcenat. A nije bog zna kako ni pričljiv.
– Odakle si?
– Venecija.
– Gdje ideš?
– Drač.
Fino, mislim se, čovjek sigurno ima neku firmu u Albaniji. A onda shvatam da su albanski narodnjaci prilično glasno odvrnuti, a i njegov akcenat mi postaje jasniji. I tu već uvriježene predrasude počinju da rade svoje. Paranoja me hvata, zašto mi je baš Albanac stao kilometar prije granice, sigurno ima neke robe u gepeku, što mi je ovo trebalo, što nisam ko čovjek fino uzeo bus, tako mi i treba kad sam glup. Naravno da je predrasuda da su svi Albanci dileri heroina realna koliko i ta da su svi Bosanci glupi ili Crnogorci lijeni, ali predrasude nekad prorade na čudan način, kilometar prije mjestimično namrgođenih hrvatskih graničara sa saputnikom koji je nekako čudno ćutljiv u godini proglašenja nezavisnosti Kosova. Naravno, sve je prošlo bez ikakvih problema, čovjek je pokazao italijansku ličnu kartu, graničari samo mahnuli rukom, a ja sam sebi ispao smiješan, plašljiv i još ponešto. Čovjek je keramičar, radi svoj posao pošteno, izdržava porodicu, a ja tu nešto izmišljam. Opet pokušavam da razbijem tišinu.
– A koliko Albanija tačno ima stanovnika?
– Sa Kosovom ili bez Kosova?
– Pa... Bez Kosova, ako je moguće.
– Bez Kosova, četiri miliona. Sa Kosovom pet i po. Ali, naše je i pola Makedonije.
– Nema šta.
Vadim pokvareni muški adut iz rukava, neku italijansku poluperverznu pjesmu-igru riječima, sve ne bih li izmamio kakav komentar, ipak su moje komunikacijske vještine na ulogu, ali čovjek je neuništiv, dosegao je nirvanu i ništa ga iz nje ne može izbaciti. Odustajem, a i Ston je blizu. Zahvaljujem čovjeku, iskreno. Od njih hiljadu koji su prošli pored mene, on je stao, ne znajući koga prima. On je imao povjerenja u mene. Trebalo je da ga i ja imam malo više.
Idem ka Stonu. Ston se nalazi na početku poluostrva Pelješca. To je jedan od onih tipičnih dalmatinskih gradića sa kamenim kućama, uskim uličicama obraslim puzavicom, ukrašenim olijanderima i sličnim biljkama. Jedan od onih gradića gdje i Bog ide da se odmori i na miru pročita novine i popije kafu. Tu i tamo prođe neki žuti Švabo, bijeli Englez ili nešto malo tamniji Italijan... Ali osim toga, grad je pospan i učmao i nema problema s tim. Hodajući tim uličicama osjećaš se kao uljez, kao da si stupio u nečije dvorište. Bakice sjede u prolazima između kuća, pletu, kače veš na štrik razapet preko ulice... Ukratko, gradić u kojem ljudi još žive, a ne da na svakoj zgradi piše apartments, rooms ili zimmer. Tu i tamo neki restorančić...
Ston je stari grad, nekad su tu bili Rimljani, kasnije je neki period bio pod vlašću Nemanjića. A onda ga je Dubrovačka republika otkupila od cara Dušana. U to vrijeme izgrađene su zidine koje neodoljivo podsjećaju na Kineski zid, samo malo manji. Penju se uz strmo brdo i završavaju sa druge strane gdje pogled ne dopire. Pentrajući se nekom zapuštenom stazom uz brdo stajem da osmotrim okolinu i primjećujem na metar od mene dobermana koji me posmatra iz kaveza svojim ogromnim crvenim očima. S obzirom na to da kavez ne uliva bog zna kakvo povjerenje, avanturistički duh polako curi iz mene. Već vidim naslov „Doberman napao srpskog turistu!" Ne, ne želim da se pretvorim u naslov! Ajmo nazad.
Ston je malen, možeš ga obići za pola sata i nema toliko toga da se vidi, a dan je pred tobom. Do Dubrovnika ima oko 60 kilometara i moja inteligencija briljira sa idejom da stanem na put dok je sunce u zenitu, a hlada nigdje na vidiku. Srećom, zvijezde su mi bile naklonjene (osim one jedne što me je pržila u mozak) i nakon par minuta staje mi kombi dubrovačkih registracija. Ante razvozi robu po prodavnicama od Dubrovnika do Metkovića, a to je standardno zanimljivo uz sve one silne turiste koji žure da umoče svoje zapadnoevropsko dupe u vodu. Kao da se ostvaruju oni stihovi Hladnog piva:
Kad jednoga dana turizam procvjeta,
i navale Švabe u rekordnom broju
cijela će zemlja samo od ljeta
živjeti kao bubreg u loju!
Kroz razgovor otkrivamo da smo obojica vrhunski stručnjaci za sva komplikovana pitanja unutrašnje i spoljne politike, odnosa mikro i geoekonomije, kao i svih drugih borilačkih vještina. Bistrimo standardno visokoparne teme od problema korupcije u zemljama u tranziciji do budućnosti balkanskih naroda u EU i za sve nalazimo rješenje u nekoj mješavini apsolutne demokratije i totalitarnog režima u stilu „ma sve bih ja to žik!" I za nešto manje od sat vremena stižemo u Dubrovnik. Inače, Hrvati vole da se hvale sa svojih „tisuću otoka", ali mala nuspojava tolikih „otoka" je da se rijetko gdje vidi otvoreno more. Ali, dolje prema Dubrovniku, već oko Slanog i Trstenog, ostrva se prorjeđuju i pogled nesmetano leti do samog horizonta. Pred tobom se otvara prizor takav da imaš osjećaj da će ti trnci krenuti uz kičmu od tolike ljepote i nesvjesno počinješ da širiš grudi, kao da bi sve to upio i zauvijek nosio u nekom skrivenom kutku. Dolazi mi u sjećanje pjesma jednog renesansnog dubrovačkog pjesnika Šiška Menčetića i tek mi je sad jasno na šta je mislio:
Višnji Bog na nebu, vladalac od zvizda
što stvori sam sebi kad ovo nam izda?
Inače, kad smo već kod stihova i pučine, savršeno pristaju ovdje prvi stihovi najstarije dubrovačke renesansne pjesme. Zapisao ih je 1421. Dubrovčanin Džono Kaličević, službenik carinarnice, na jednoj praznoj strani Carinskog statuta. Ali ne zna se da li je on i autor tih stihova.
Sada sam ostavljen srid morske pučine
valovi moćno bjen, dažd dojde s visine;
kad dojdoh na kopno, mnih da sam...
Nikad se neće saznati šta je to mislio spaseni nesrećnik i ovi stihovi će zauvijek biti obavijeni finim velom zagolicane mašte. A sve zato što ga je možda neko prekinuo u trenutku dokolice i donio mu neke spise iz Napuljske kraljevine, Sicilije ili Dalekog istoka da ih ovjeri.
U jednom trenutku šetajući starim Dubrovnikom i razmišljajući kuda dalje zaustavljam se, naslanjam na zid i posmatram ljude kako prolaze. Ulica je odjednom dobila drugi izgled. Ljudi su nekuda žurili, a ja sam stajao tu kao da je moje sve vrijeme ovog svijeta. Na zidu preko puta mene, iznad vrata, uklesana Pjeta, motiv Bogorodice kako drži Hrista skinutog sa krsta. Jedna od rijetkih koja je preživjela veliki zemljotres iz 1667. Niko to nije isklesao bolje od Mikelanđela i opjevao ljepše od Ivana V. Lalića:
I svet se obnavlja u mojoj kretnji
I ljubavi tvog čina, izvan mene;
I zato ostaje u ravnoteži.
Položila sam obe uske šake
Pod tvoja pleća, pridigla polako;
I zauvek smo skamenjeni tako.
Hiljadu misli kroz glavu prolazi. Hiljadu asocijacija. Hiljadu ljudi ispred mojih očiju.
A onda, nakon što sam pola sata pridržavao leđima zid na Stradunu da ne padne počeo sam besciljno da lutam uličicama i nekako dospio u ovaj kafić na stijenama, dvadeset metara iznad mora.
Sjedimo ja i more. Oko mene neki Britanci nešto gnjave, muž i žena Korejci, gotovo niko domaći. Obično, kad idem sam na kafu (u najboljem društvu) ponesem jedno kilogram novina. Sad sjedim i kao opčinjen gledam pučinu. Ništa mi ne treba, sve imam. Osmijeh mi se razvukao od uva do uva. Naizgled bez razloga, a u stvari imam sve razloge ovog svijeta da se smijem ko blesav. Na radiju neka Španjolka pjeva tužnu pjesmu o vječnoj ljubavnoj rani ili o čemu se već pjevaju pjesme. Zašto niko ne napiše pjesmu o tipu koji je srećan dok gleda more? Niko je vjerovatno ne bi ni slušao, ljudi vole patnju na sto načina.
Zbog jednog ovakvog pogleda vrijedi putovati, vrijedi skupljati pare, čekati u kilometarskim kolonama, prelaziti stotine kilometara... Zato što ovakav pogled jednostavno uliva neki nevjerovatan osjećaj, kad znaš da za sreću treba samo malo ljepote. To je odgovor na pogrešno postavljeno pitanje ima li života poslije smrti. Pravo pitanje je ima li života prije smrti? Ima, samo ako hoćeš dovoljno iskreno da ga tražiš. Ako si načisto sa sobom, a to uopšte nije mala stvar. Život je čudo i jedino ako ga čovjek tako doživljava može ga shvatiti u svoj njegovoj punoći. Nervira me što moram sve ovo da zapisujem (a pišem po maramici jer nemam papira) kao da se bojim da će mi ovaj pogled pobjeći, da će se nešto promijeniti u krajoliku, da će izgubiti onaj svoj čarobni sastojak, onu prečicu do sreće. Nervira me što ovaj osjećaj sreće ne mogu da prenesem nekome, već će svi kad pročitaju ove redove reći da sam patetičan i da ponavljam klišeje. Nervira me i što ovaj prizor ne mogu da urežem u mozak kao fotografiju i znam da će mi ga kako vrijeme prolazi uvijek kvariti magle zaborava i trošnost ljudskog pamćenja. Nervira me i što ne mogu da vidim more dok pišem ove redove. I što ne mogu biti ovdje do zalaska sunca, i to me nervira. A opet sam srećan. Sreća, da bi bila sreća, mora da ima malo prolaznosti u sebi, inače bismo se previše navikli na nju. Takvi smo mi ljudi. Moram zato ovdje da prekinem, izvinite zbog tog. Ali jednostavno moram da gledam more.